Inflacija i dalje raste. Od svoje točke infleksije u veljači 2021. do prošlog mjeseca, američki indeks potrošačkih cijena porastao je po godišnjoj stopi od šest do osam posto.

Temeljni uzrok nije misterij. Počevši od ožujka 2020., američka vlada stvorila je oko 3 bilijuna dolara novih bankovnih rezervi i poslala čekove ljudima i tvrtkama. Ministarstvo financija SAD-a zatim je posudilo još 2 bilijuna dolara i poslalo još više čekova.

Ukupni poticaj iznosi oko 25% BDP-a i oko 30% izvornog saveznog duga. Iako je velik dio novca otišao za pomoć ljudima i tvrtkama teško pogođenima pandemijom, velik dio poslan je i bez obzira na potrebu, namijenjen kao poticaj za poticanje potražnje. Cilj je bio potaknuti ljude da troše, a to je ono što sada rade.

Milton Friedman jednom je rekao da ako želite inflaciju, možete samo bacati novac iz helikoptera. To je u osnovi ono što je američka vlada učinila. Ali ova američka inflacija u konačnici je fiskalna, a ne monetarna.

Ljudi nemaju višak novca u odnosu na obveznice; umjesto toga, ljudi imaju dodatne uštede i dodatno očito bogatstvo za trošenje. Da je vlada posudila svih 5 bilijuna dolara da napiše iste čekove, vjerojatno bismo imali istu inflaciju.

Mnogi ne traže posao
Ostali navodni čimbenici – uključujući “šokove ponude”, “uska grla”, “promjene potražnje” i korporativnu “pohlepu” – nisu relevantni za ukupnu razinu cijena. Luke ne bi bile zakrčene da ljudi ne pokušavaju kupiti puno robe. Kad bi ljudi željeli više televizora i manje restoranskih obroka, cijena televizora porasla bi, a cijena restoranskih obroka pala.

Nasuprot tome, inflacija, kada sve cijene i plaće rastu zajedno, dolazi iz ravnoteže ukupne ponude i potražnje. Pokazalo se da je kapacitet gospodarstva za proizvodnju robe i usluga manji od očekivanog. Ovdje je manjak radne snage ključna temeljna činjenica. Poslodavci ne mogu naći ljude za rad jer mnogi ljudi ostaju po strani, čak ni ne traže posao.

Američke Federalne rezerve bile su potpuno iznenađene valom inflacije, a tijekom većeg dijela godine inzistirale su da će to biti “prolazno” i nestati samo od sebe. Ispostavilo se da je to bio veliki institucionalni neuspjeh. Nije li glavni posao Feda razumjeti kapacitete opskrbe gospodarstva i popuniti – ali ne i prepuniti – šalicu potražnje?

Moglo bi se očekivati da među tisućama ekonomista koje Fed zapošljava postoji skupina koja radi na otkrivanju kapaciteta luka, učinaka nestašice mikročipova, koliko je ljudi otišlo u mirovinu ili se ne vraća na posao i tako dalje. Bili biste razočarani. Središnje banke imaju nedorečene ideje ponude, uglavnom usredotočene na statističke trendove na tržištima rada.

Zašto je taj fiskalni poticaj doveo do inflacije kada su prethodne inicijative poticaja od 2008. do 2020. propale? Postoji nekoliko očitih mogućnosti. Prvo, ovaj poticaj bio je mnogo veći. Drugo, dužnosnici su pogrešno razumjeli recesiju zbog Covida.

BDP i zaposlenost nisu pali zbog manjka “potražnje”. U pandemiji možete poslati ljudima sav novac na svijetu i oni i dalje neće izaći na večeru ili rezervirati let, pogotovo ako su te usluge obustavljene vladinim dekretom.

Treće, za razliku od prethodnih kriza, vlada je stvarala novac i slala čekove izravno kompanijama i kućanstvima, umjesto da posuđuje, troši i čeka da se učinak proširi na prihode.

Hoće li se inflacija nastaviti? U osnovi, inflacija izbija kada ljudi ne misle da će vlada vratiti sve svoje dugove eventualnim fiskalnim viškovima. Ljudi se zatim pokušavaju riješiti duga i umjesto toga kupuju stvari, što povećava cijene i snižava stvarnu vrijednost duga na ono što ljudi vjeruju da će vlada vratiti.

S obzirom da su cijene porasle 6 posto, ljudi očito vjeruju kako od ekspanzije duga od 30 posto, vlada neće vratiti najmanje 6 posto. Ako ljudi vjeruju da će se manje ekspanzije duga vratiti, tada će razina cijena nastaviti rasti, čak 30%.

Međutim, inflacija će na kraju prestati: jednokratno bacanje novca iz fiskalnog helikoptera dovodi do jednokratnog rasta razine cijena.

Politika usmjerena na ponudu
Dakle, hoće li se inflacija nastaviti ovisi o budućoj fiskalnoj i monetarnoj politici. Fiskalna politika veliko je pitanje: sada kada smo prešli Rubikon ljudi koji vjeruju da fiskalna ekspanzija neće biti u potpunosti vraćena, hoće li ljudi misliti isto o dodatnim upornim deficitima? Opasnost je ovdje očita.

Ako fiskalna inflacija izbije, bit će je teško obuzdati. Ako donositelji monetarne politike pokušaju smanjiti inflaciju podizanjem kamatnih stopa, naići će na nepovoljni fiskalni čeoni vjetar, kao i na političku opoziciju.

Prvo, s udjelom duga u BDP-u iznad 100%, ako Fed podigne kamatne stope za pet postotnih bodova, troškovi kamata na dug porast će za bilijun dolara – 5% BDP-a. Ti troškovi kamata moraju biti plaćeni, ili će se inflacija samo pogoršati.

Slično tome, ako Europska središnja banka podigne kamatne stope, ona povećava troškove talijanskog duga, prijeteći novom krizom i ugrožavajući golem portfelj državnih obveznica ESB-a.

Drugo, jednom kada inflacija uspije doći do viših prinosa na obveznice, zaustavljanje inflacije zahtijeva veće fiskalne viškove za otplatu vlasnika obveznica u vrjednijim dolarima. Inače, inflacija ne pada.

Monetarna politika sama po sebi ne može sadržavati nalet fiskalne inflacije. Ne može ni privremena “štednja”, posebice znatno više granične porezne stope koje snižavaju dugoročni rast, a time i dugoročne porezne prihode. Jedino trajno rješenje je dovesti fiskalnu konstrukciju vlade u red.

Naposljetku, politika usmjerena na ponudu potrebna je kako bi se zadovoljila potražnja bez povećanja cijena, smanjila potreba za socijalnom potrošnjom i, neizravno, povećali porezni prihodi bez veće porezne osnovice. S obzirom na ograničenja opskrbe propisima, zakonima o radu i destimuliranjem stvorenim socijalnim programima, potencijalna rješenja ovdje trebala bi biti očita.

© Project Syndicate, 2021.