Američki Zakon o čipovima i znanosti doveo je do velikih subvencija za ulaganja u domaća postrojenja za proizvodnju poluvodiča, uz obrazloženje da su mikročipovi ključni i za američko gospodarstvo i za nacionalnu sigurnost. No, iako nitko ne osporava važnost čipova, doista je upitno je li subvencioniranje takvih ulaganja najbolji način da se osigura pouzdana opskrba.

Financiranje viška čipova

Zapravo, konkurentnost SAD-a u izradi čipova mogla bi se dodatno pogoršati zbog ovakvih zakona. Uostalom, države se do sada nisu proslavile u “biranju najboljih”. Prečesto takve intervencije pomažu u podupiranju gubitnika i neučinkovitih proizvođača, što dovodi do monopolizacije i koncentracije tržišne snage jer se nove (nesubvencionirane) tvrtke odvraćaju od ulaska na tržište. Štoviše, u slučaju čipova, ta se industrija smanjuje otpuštanjima viška radnika, otkazanim ili odgođenim planovima širenja i drugim znakovima usporavanja.

Kao odgovor na nove američke subvencije, Južna Koreja najavila je planove za potporu Samsungovom ulaganju vrijednom 228 milijardi dolara za izgradnju najvećeg naprednog kompleksa poluvodiča na svijetu; Europska unija prihvatila je prijedlog za Europski zakon o čipovima u koji će uložiti 43 milijarde eura (46 milijardi dolara) i druge zemlje počele su uvoditi slične oblike potpore vlastitim industrijama. Kao posljedica toga, porezni obveznici u SAD-u i drugim zemljama mogu naposljetku financirati nepotrebnu zasićenost čipovima. Utrka u subvencijama nije jedini izvor nepotrebnog. Današnja industrija poluvodiča toliko je globalno međuovisna da se gotovo nijedan čip ne može proizvesti bez strojeva i materijala iz više međunarodnih izvora. Postizanje samodostatnosti tako bi bilo preskupo čak i da je izvedivo, što vjerojatno nije.

Sjedinjene Američke Države dugo su bile vodeće u svijetu u istraživanju i razvoju čipova. No, s vremenom su izgubile tržišni udio zbog tvrtki u Europi, a posebno Aziji, gdje se procjenjuje da su troškovi proizvodnje 40% niži. Intel, prvi pionir u poluvodičima, javno je priznao da ne može biti konkurentan bez subvencioniranja. Kao da neučinkovito subvencioniranje nije dovoljno loše, američki regulatori najavili su i pretjerane kriterije prihvatljivosti za tvrtke koje podnose zahtjev za subvencije. Između ostalog, od tvrtki se očekuje ili ih se potiče da osiguraju dječji doplatak za svoje radnike, suzdrže se od otkupa vlastitih dionica i da daju prognoze buduće dobiti kako bi država mogla izvući višak marži.

Sve su ove mjere nepromišljene. Zahtijevanje od tvrtki da isplaćuju dječji doplatak mora učiniti proizvodnju čipova skupljom, što pobija svrhu subvencije. Odredba o otkupu vlastitih dionica također je manjkava. Američka ministrica trgovine Gina Raimondo kaže da će podnositelji zahtjeva za subvenciju Zakona o čipovima dobiti povlašteni tretman ako se obvežu da neće sudjelovati u otkupu vlastitih dionica pet godina. Ali to će postati još jedan izvor neučinkovitosti.

Na leđa poreznih obveznika

Do modernog doba, tvrtke su uglavnom bile u obiteljskom vlasništvu i bilo je malo mehanizama po kojima bi obitelj s niskim povratom ulaganja mogla ulagati u drugi, profitabilniji. No, velika društvena korist moderne korporativne strukture jest što ona omogućuje investitorima prebacivanje sredstava sa slabih tvrtki na one s boljim izgledima.

Nakon uspostavljanja korporativnog oblika, neke su države oporezivale i dobit poduzeća i isplate dividendi dioničarima. Otkup vlastitih dionica tako je postao mehanizam kojim su ulagači mogli ostvariti dobit i ulagati u druga poduzeća bez dvostrukog oporezivanja. Odvraćanje od otkupa vlastitih dionica navest će tvrtke na ponovno ulaganje svoje dobiti čak i ako imaju slabe izglede za ostvarivanje dobiti. Još jednom, to nije samo neučinkovito, već i beskorisno. Ako je cilj povećati američku konkurentnost, ne bi trebalo biti dodatnih prepreka raspodjeli ulaganja za njihove najperspektivnije upotrebe.

Oporezivanje “viška” dobiti također će vjerojatno imati štetne učinke. U industrijama usmjerenim na tehnologiju, tvrtke često imaju raznolik portfelj rizičnih ulaganja u očekivanju da će, iako će neke biti jako uspješne, druge propasti ili će imati poteškoća. Ako ih za uspjeh čeka kazna, tvrtke koje proizvode čipove mogu odlučiti ili smjestiti svoja rizična istraživanja u inozemstvo ili smanjiti profil rizika svog istraživanja i razvoja.

Tvrtke koje se koriste subvencijama zasigurno će morati opširno izvještavati o svom poslovanju američkoj vladi, koja će zauzvrat morati pratiti primatelje i odlučiti kome će uopće ponuditi zajmove ili bespovratna sredstva. Obje aktivnosti dodatno će povećati troškove poreznih obveznika. Uvođenje režima proizvodnje i trgovanja čipovima među saveznicima bio bi znatno bolji način da se osigura pouzdana opskrba, kao što bi to bili i programi financiranja za obuku radnika u sektoru čipova. Ako je poanta osigurati opskrbu ključnih resursa, posljednje što industriji treba je dodatni teret troškova dječjeg doplatka, ograničenja isplata dioničarima i prekomjerno oporezivanje.