Premda se gospodarstvo u Americi i Europi oporavlja nakon krize povezane s pandemijom, u javnosti postoji zabrinutost. Pojavila se, naime, visoka inflacija koja bi mogla potaknuti središnje banke da znatno podignu kamatne stope te time izazovu novu ekonomsku krizu.

Navedena bojazan ima osnove jer su se u prošlosti takve odluke često donosile. Tako je početkom 1980-ih godina, na primjer, američka središnja banka (Fed) pod vodstvom Paula Volckera izazvala duboku recesiju oštro podigavši kamatne stope u namjeri da obori visoku inflaciju. Realni BDP tada je znatno pao, a nezaposlenost je zahvatila 10 posto radne snage.

Sljedeći je slučaj recesija početkom 2000-ih. Tadašnji je Fedov čelnik Alan Greenspan smatrao da zbog niske stope nezaposlenosti te velikoga rasta gospodarstva i cijena dionica prijeti pojava visoke inflacije.

Stoga je preventivno podigao kamatne stope. Premda su cijene dionica, posebno informatičkih i internetskih tvrtki, znatno pale, recesija je bila relativno blaga.

Stopa nezaposlenosti povećala se sa 4 na samo 6 posto. Oporavak, međutim, nije donosio povećanje zaposlenosti, a prijetilo je opadanje cijena (deflacija), pa je središnja banka snizila kamatne stope.

Nakon razdoblja krajnje niskih kamatnih stopa, Greenspan ih je postupno podizao od sredine 2003. godine do kraja svog mandata početkom 2006. godine, a takvu je politiku nastavio voditi njegov nasljednik Ben Bernanke sve do sredine iste godine.

Greenspan i Bernanke smatrali su da je restriktivna monetarna politika opravdana jer su jačali inflacijski pritisci. Oni nisu shvaćali da je takva politika vrlo opasna zbog prethodnoga velikog porasta zaduženosti radi kupnje nekretnina, potaknutog niskim kamatnim stopama.

Naposljetku je 2008. godine izbila financijska panika i duboka gospodarska kriza, takozvana Velika recesija, koja je ponovno donijela stopu nezaposlenosti od 10 posto.

Širenje financijske panike
Što se tiče eurozone, sredinom 2008. godine Europska je središnja banka, koju je tada vodio Jean-Claude Trichet, odlučila podići kamatne stope jer je stopa inflacije dosegnula neprihvatljivu razinu, premda je bilo očito da se financijska panika u tom trenutku prelijevala iz Amerike u Europu.

Nakon eskalacije panike i početka recesije Trichet je snizio kamatne stope, ali ih je ponovno povisio u 2011. godini iz istog razloga. To je u oklonostima širenja nove financijske panike, koja je nastala razotkrivanjem opsega grčkoga javnog duga, pridonijelo još jednoj recesiji. Kao konačan rezultat dvije uzastopne recesije, stopa nezaposlenosti popela se na razinu od 12 posto.

Prošlost, dakle, obiluje primjerima gospodarskih kriza, popraćenih razdobljima masovne nezaposlenosti, koje su izazvali ili produbili čelnici središnjih banaka pretjeranim ili nepravodobnim podizanjem kamatnih stopa u namjeri da obore visoku inflaciju ili spriječe njezinu pojavu.

Visoka se inflacija nedavno ponovno pojavila. U SAD-u je u prosincu zabilježen rast potrošačkih cijena od 7 posto, a u eurozoni su cijene porasle 5 posto. Posebno su poskupjeli energenti i hrana.

Iza današnje inflacije stoje s jedne strane poremećaji u ponudi na svjetskom tržištu uzrokovani epidemiološkim mjerama, a s druge strane ekstremno ekspanzivna monetarna i fiskalna politika koja je tijekom pandemije vođena u SAD-u i eurozoni.

Središnje su banke neizravno financirale dio povećane državne potrošnje te goleme fiskalne transfere stanovništvu i tvrtkama, što je naposljetku počelo utjecati na potrošačke cijene.

Osim toga, niske kamatne stope potaknule su rast cijena novoizgrađenih kuća i stanova koji je u drugoj polovici 2021. godine dosegnuo stopu od 12 posto u SAD-u i 7 posto u eurozoni.

U SAD-u je opadanje nezaposlenosti donijelo velik rast plaća, što će također utjecati na cijene. Stopa nezaposlenosti pala je s dvoznamenkastih razina u 2020. godini na samo 3,9 posto u prosincu 2021. godine, a u četvrtom je kvartalu zabilježen rast plaća u privatnom sektoru od 5 posto.

Smanjivanje nezaposlenosti će se nastaviti, što će u 2022. godini snažno poticati rast plaća. Osim toga, poskupljenje energenata i hrane imat će isto djelovanje.

U eurozoni je stopa nezaposlenosti samo malo porasla tijekom pandemije zahvaljujući fiskalnim mjerama za očuvanje zaposlenosti, a u 2022. godini će pasti ispod 7 posto, što će biti njezina povijesno najniža razina. Pokazatelj nedostatka radnika već je dosegnuo rekordnu vrijednost. Stoga će eurozonu također zahvatiti takozvana spirala plaća i cijena.

Povećanje javnog duga
Središnje banke do sada nisu reagirale na visoku inflaciju, smatrajući da je riječ o privremenoj pojavi. Pitanje je, međutim, kako će reagirati kada budu suočene s daljnjim značajnim rastom cijena.

U takvoj bi situaciji središnje banke trebale oprezno smanjivati inflaciju tijekom duljeg razdoblja jer bi pretjerano podizanje kamatnih stopa dovelo do ozbiljne recesije.

Oštra restriktivna politika bila bi osobito opasna u eurozoni zato što je prethodni period velikih fiskalnih deficita rezultirao izrazitim povećanjem javnoga duga u mnogim državama. Tako je u Italiji, na primjer, javni dug dosegnuo iznos od čak 155 posto BDP-a.

Nije poznato imaju li vodstva središnjih banaka adekvatan plan i samodisciplinu potrebnu za njegovu provedbu. Stoga se ne smije isključiti mogućnost ponovne pogreške u monetarnoj politici i pojave duboke gospodarske krize.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi.