Gospodarski razvoj oslanja se na stvaranje produktivnijih radnih mjesta za sve veći udio radne snage.

Tradicionalno je industrijalizacija bila ta koja je siromašnim zemljama omogućavala započinjanje ove transformacije. Tvornički rad možda nije bio sjajan, ali omogućavao je farmerima da postanu radnici, što je imalo za ishod transformaciju gospodarstva i društva.

Mnoge zemlje s niskim dohotkom u Africi i drugdje nadaju se da će u budućnosti prijeći sličan put.

Iako nitko nužno ne očekuje uspjeh u razmjerima koje bilježi Kina i istočnoazijski tigrovi prije nje, industrijalizacija i integracija u globalne lance vrijednosti smatraju se ključnim za postizanje brzog gospodarskog rasta ili za njegovo obnavljanje nakon pandemije bolesti Covid-19 te za otvaranje velikog broja radnih mjesta za mladu populaciju Afrike.

Prije pandemije afričke zemlje već su postigle određeni uspjeh u industrijalizaciji. Etiopija je uspostavila izvozno orijentirani sektor odjeće i obuće, uz pomoć kineskih i europskih investitora.

Tanzanija je izgradila resursno intenzivan proizvodni sektor usredotočen na usluživanje domaćih i regionalnih tržišta. Nedavno provedeno istraživanje ukazuje na to da je prerana deindustrijalizacija kojoj je kontinent bio izložen možda zaustavljena ili čak preokrenuta nakon ranih 2000-ih.

Kvaka je međutim u preporodu proizvodnje u Africi. Čak i ondje gdje industrijalizacija pušta dublje korijene, otvoreno je malo dobrih radnih mjesta u modernijim i produktivnijim proizvodnim granama.

Niski troškovi rada

U stvari, broj formalnih radnih mjesta stagnira, a glavnina povećanja zapošljavanja u proizvodnji dolazi iz malih neformalnih poduzeća. Ovo iskustvo u potpunoj je suprotnosti s iskustvom brzih idustrijalaca istočne Azije, poput Tajvana ili Vijetnama, gdje je rast zapošljavanja u proizvodnji bio koncentriran u malim formalnim poduzećima.

Paradoks se produbljuje kad razmotrimo agregatne brojke. U novom istraživanju, Margaret McMillan sa Sveučilišta Tufts, Xinshen Diao i Mia Ellis iz Međunarodnog instituta za istraživanje prehrambene politike i ja pronašli smo zapanjujuću dihotomiju u radu velikih tvrtki u odnosu na male.

U Etiopiji i Tanzaniji veća poduzeća pokazuju superiornije performanse produktivnosti, ali ne povećavaju puno zapošljavanje, dok male tvrtke apsorbiraju radnu snagu, ali ne bilježe velik rast produktivnosti. Rezultat toga jest da ova gospodarstva otvaraju malo radnih mjesta, dok su koristi od povećanja produktivnosti i dalje ograničene na vrlo mali segment proizvodnje.

Uobičajena objašnjenja ne mogu objasniti ovu podvojenost. Loše poslovno okruženje može objasniti slabo otvaranje novih radnih mjesta, ali ne i brzi rast produktivnosti unutar tih istih tvrtki.

Afričke plaće često se smatraju visokima s obzirom na produktivnost, no otkrivamo da je udio platnih lista u ukupnoj dodanoj vrijednosti izuzetno nizak i u Tanzaniji i u Etiopiji, što ukazuje na to da troškovi rada vjerojatno neće biti ograničenje. Osim toga, nisku dinamiku poslovanja opovrgavaju vrlo visoke stope ulaza i izlaza zabilježene u proizvodnji.

Važna značajka većih proizvodnih tvrtki koja bi mogla pomoći u objašnjenju paradoksa jest da su one pretjerano kapitalno intenzivne.

U zemljama niskog dohotka poput Etiopije i Tanzanije, radnika ima u izobilju, a kapitala (strojeva i opreme) ima malo pa je stoga skup. Standardna ekonomska teorija predviđa da bi proizvodnja u takvim okolnostima naginjala prema radno intenzivnijim tehnikama.

Neprikladne tehnologije

Ipak smatramo da su velika poduzeća u proizvodnim sektorima u Tanzaniji i Etiopiji znatno kapitalno intenzivnija nego što bi to nagoviještale razine dohotka ili proizvodni faktori.

Može se činiti iracionalnim da tvrtke troše toliko kapitala u zemljama u kojima je temeljna komparativna prednost obilje manje kvalificiranih radnika. Ali nije jasno da imaju puno izbora. Proizvodne tehnologije s vremenom su postajale u sve većoj mjeri kapitalno i kvalifikacijski intenzivne, što je odgovor na cijene proizvodnih faktora u najvećim naprednim gospodarstvima.

Tehnologije iz 1950-ih ili 1960-ih možda su bile radno intenzivnije, ali one neće pomoći današnjim afričkim tvrtkama u natjecanju na svjetskim tržištima. Čini se da su tehnologije koje se koriste u globalnim lancima vrijednosti osobito pristrane prema nekvalificiranim radnicima.

To ostavlja afrička gospodarstva u nedoumici. Njihove proizvodne tvrtke mogu ili postati produktivnije i konkurentnije ili mogu otvoriti više radnih mjesta. Činiti oboje istodobno čini se vrlo teškim, ako ne i nemogućim.

Ova dvojba podsjeća na staru brigu o neprikladnim tehnologijama u razvojnoj literaturi. Autori poput E. F. Schumachera brinuli su u 1970-ima da zapadnjačke tehnologije pogoduju velikim kapitalno intenzivnim postrojenjima neprilagođenim uvjetima u zemljama niskog dohotka.

Takve brige odagnala je fenomenalna ekspanzija zapošljavanja u proizvodnji u izvozno orijentiranim industrijaliziranim zemljama u narednim desetljećima.

Možda ćemo se trebati vratiti toj ideji. Čini se da su nedavni obrasci tehnoloških promjena u naprednim gospodarstvima otežali zemljama niskog dohotka razvoj i približavanje razinama dohotka u ostatku svijeta.

Te su promjene pridonijele produbljivanju ekonomskog i tehnološkog dualizma čak i unutar naprednijih segmenata gospodarstava u razvoju. To je još jedan razlog za javnu raspravu o smjeru tehnoloških promjena i alatima koje vlade posjeduju za njihovo preusmjeravanje.

© Project Syndicate 2021.