Na hrvatskom zavodu za zapošljavanje registrirano je više od 6000 nezaposlenih osoba s invaliditetom, što je 4 posto ukupno nezaposlenih u evidenciji Zavoda. Većina nezaposlenih osoba s invaliditetom ima završenu srednju školu (76,7%), a 5,5 posto njih ima više ili visoko (177) obrazovanje. Prema djelatnosti zaposlenja, najviše ih se preko Zavoda u 2020. godini zaposlilo u prerađivačkoj industriji (19,2%), zatim u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima (11,5%) te javnoj upravi i obrani; obveznom socijalnom osiguranju (11%). Koji su glavni razlozi nezaposlenosti, koliko stupanj i vrsta edukacije utječu na nju, upitali smo Anku Slonjšak, pravobraniteljicu za osobe s invaliditetom.

Predrasude i dalje prisutne

“Kada govorimo o tržišnom zapošljavanju, svaka osoba, pa tako i osoba s invaliditetom, mora imati kompetencije za određeni posao. U tom smislu itekako je bitno da se osobe s invaliditetom obrazuju za zanimanja koja su tražena na otvorenom tržištu rada. Imamo situaciju da mladi s invaliditetom često godinama budu u evidenciji nezaposlenih zato što nemaju odgovarajuće obrazovanje  i vještine pa stoga nisu konkurentni na tržištu” ističe pravobraniteljica na čiju adresu i dalje pristižu pritužbe koje ukazuju na to da se osobe s invaliditetom nažalost i dalje suočavaju s predrasudama prema invaliditetu u postupcima zapošljavanja, pa jedan od razloga nezaposlenosti leži i u tome.

“Česti su slučajevi u praksi u kojima se osoba s invaliditetom koja udovoljava svim natječajnim uvjetima, posjeduje traženo znanje, iskustvo i vještine natječe za posao, međutim, jedina tema razgovora s komisijom je invaliditet. Ovdje je riječ o diskriminaciji i pogrešnim stavovima da invaliditet predstavlja zapreku za rad. Unatoč institucionalnom i zakonodavnom okviru podrške koji je poslodavcima na raspolaganju te mogućnostima financiranja razumne prilagodbe, društvo kroz rad svojih institucija mora uložiti dodatne napore radi podizanja razine svijesti o vrijednosti radnog potencijala osoba s invaliditetom”, kaže Anka Slonjšak čije je Ured u suradnji s HGK-om i HUP-om četiri godine održavao niz stručnih radionica diljem zemlje za poslodavce upravo na temu zapošljavanja osoba s invaliditetom, kako bi se, između ostaloga, uklonilo predrasude i potaknulo ih da upoznaju  osobe s invaliditetom kroz njihove sposobnosti.

“Zaposlena osoba s invaliditetom svojim znanjem, vještinama i doprinosom na radnom mjestu na najbolji mogući način ruši predrasude i ako poslodavac zaposli samo jednu osobu, ona otvara vrata i drugim osobama s invaliditetom”, ističe pravobraniteljica koju smo upitali i imaju li osobe s invaliditetom u praksi jednake mogućnosti za obrazovanje kao ostali.

Teško ostvaruju potencijal

“U tom cilju moraju biti stvoreni i određeni uvjeti odnosno potpore i razumne prilagodbe kako bi se stvorili uvjeti za jednake mogućnosti njihovog obrazovanja i konačan cilj aktivno uključivanja u društvo kao i svih drugih. Kada govorimo o razumnim prilagodbama govorimo o uklanjanju arhitektonskih barijera, asistivnoj i pomoćnoj tehnologiji, pomoćnicima u nastavi/asistentima, osobnim asistentima, stručnim komunikacijskim posrednicima, potrebnim stručnjacima, individualiziranim postupcima i primjerenim programima odgoja i obrazovanja, prilagođeni prijevoz i slično. Teškoća u razvoju, odnosno invaliditet samo je jedna njihova osobina, a kao i svi ostali imaju određene vještine i kako smo rekli talente, sposobnosti i interese za određena zanimanja i mogu dati svoj doprinos društvu kao i svi ostali”, kaže pravobraniteljica i ističe kako je stupanj svijesti o tome puno viši u odnosu na prošlost i velikom broju učenika s teškoćama u razvoju/osobama s invaliditetom obrazovanje je dostupno, ali još uvijek zbog neznanja postoje određene predrasude odnosno izostanak potrebne potpore koje ponekad koče njihovo obrazovanje, te oni ne razvijaju svoj maksimalni potencijal niti se otkrije njihov maksimalni potencijal. “Potrebno je i nadalje raditi na unaprjeđivanju potrebnih potpora i oblicima podrške što se posebice pokazalo značajnim kod organiziranja nastave u uvjetima epidemije COVID – a 19.

Nastava na daljinu pokazala je ponovno slabosti sustava i izostanak potrebnih potpora. Osim navedenog ne samo za učenike s teškoćama u razvoju nego i općenito potrebno je u skladu s tržištem rada osmišljavati nove strukovne kurikulume. Tako otvarat će se i više mogućnosti i za učenike s teškoćama u razvoju. Prilikom upisa u srednju školu, Ministarstvo znanosti i obrazovanja svake godine određuje ljetni i jesenski rok za njihov upis prije upisa ostalih učenika. Želja je da im se omogući upis u zanimanja prema njihovim sposobnostima i talentima u skladu s mišljenjem profesionalne orijentacije. No u praksi postoji nedostatan broj različitih srednjoškolskih kurikuluma u koje bi se uključivali te često određeni broj njih ne ostvari pravo upisa u navedenim rokovima ili se upišu u zanimanja koja ne žele”, upozorava Anka Slonjšak i nadodaje da je svake godine sve veći broj studenata s invaliditetom. No, ističe, ipak moramo konstatirati da i nadalje ne postoje odredbe u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojima bi se njima osigurala određena prava i potpore, definiralo tko su studenti s invaliditetom i slično.

Potrebna veća fleksibilnost

“U praksi Ministarstvo znanosti i obrazovanja osigurava određene potpore: upis izvan kvote upisa ako prijeđu bodovni prag i zadovolje dodatne provjere znanja, vještina i sposobnosti kao i svi ostali, sufinanciranje prijevoza i smještaja, stipendije. Jednako tako i regionalne i lokalne uprave često osiguravaju prilagođeni prijevoz i stipendiju kao i sama sveučilišta: prilagođene smještaje, asistente itd. Na studijima im se omogućavaju prilagodbe u akademskom okruženju, vršnjačke potpore, pomoćne tehnologije. Prethodno im se osiguravaju potrebne  prilagodbe na državnoj maturi. No broj potpora još uvijek je sužen i odnosi se samo na tjelesna oštećenja te su često pojedini učenici s teškoćama u razvoju/osobe s invaliditetom iz navedenog isključene”, smatra pravobraniteljica i posebno ističe potrebu fleksibilnost kada se uoči određeni problem kao npr. vrijeme natječaja za smještaj u studentske domove i natječaj upisa na doktorat. “Ono što vidimo kao veliku zapreku studiranju su nedostatna osobna asistencija i asistencija u studentskim domovima. Ustanove visokog obrazovanja se snalaze i nastoje osigurati ono što je potrebno, ali to ponekad  nije jednostavno jer nisu osigurana financijska sredstva i ne postoji propis koji bi definirao pravo i način osiguravanja potpore”, kaže Anka Slonjšak koju smo pitali i kako stoje stvari oko cjeloživotnog obrazovanja koje je danas postaje važnije i od formalnog obrazovanja.

”Usluge i programi osposobljavanja tijekom radnog vijeka osobama s invaliditetom omogućavaju stjecanje i održavanje najveće moguće neovisnosti i profesionalnu sposobnost, te punu uključenost i sudjelovanje u svim područjima života. Od ključne je važnosti i u kontekstu načela razumne prilagodbe, kroz programe osposobljavanja i učenja promicati poznavanje i upotrebu novih pomoćnih naprava i suvremenih tehnologija oblikovanih za osobe s invaliditetom koje umanjuju ili otklanjanju poteškoće koje proizlaze iz invaliditeta u odnosu na rad.

Radna osposobljavanja na konkretnom radnom mjestu te stjecanje znanja i vještina kroz verificirane obrazovne programe, koji će osobi s invaliditetom omogućiti uspješno zapošljavanje i rad provode se, između ostaloga, i kroz usluge profesionalne rehabilitacije. Naime, profesionalna rehabilitacija je sastavni dio procesa rehabilitacije osoba s invaliditetom i naziv je za skup aktivnosti kojima je cilj osposobiti osobu s invaliditetom za prikladan posao, zaposliti je, odnosno omogućiti da zadrži posao i u njemu napreduje te da se profesionalno razvija”, zaključuje Anka Slonjšak.