Vrhovni sud ne može usklađivati praksu Visokog trgovačkog suda

Prema stavu u odluci Vrhovnog suda br. Jpzg-9/2008 ističe se da zahtjev za jedinstvenom primjenom zakona nije pravni lijek koji bi se mogao izjaviti protiv određene sudske odluke povodom kojega bi ovaj sud bio ovlašten takvu odluku preinačiti ili ukinuti. O osnovanosti zahtjeva odlučuje se na sjednici odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je prethodno utvrđeno da su ispunjene pretpostavke za odlučivanje (čl. 59. st. 4. ZS), tako što sjednica odjela zauzima pravno shvaćanje o pitanju koje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, ali ne i o sudbini konkretne sudske odluke. Zahtjev se može podnijeti prema odredbi čl. 59. st. 1. ZS "kada sudovi" drugog stupnja donose različite odluke. Traži se, dakle, da postoje različite odluke najmanje dva suda drugog stupnja. Podnositelj zahtjeva se poziva na odluke istog suda – Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 2638/07 od 11. siječnja 2008., Pž 6731/06 od 18. siječnja 2007., Pž 2709/06 od 13. lipnja 2006. i Pž 812/07 od 27. ožujka 2007. kojima je različito odlučeno u istoj činjeničnoj i pravnoj stvari. Za istaknuti je da ovaj sud u povodu zahtjeva za jedinstvenom primjenom zakona nema ovlaštenje ukidanja pravomoćnih sudskih odluka.

Jamac u stečaju

Prema stavu u odluci Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-1763/06 predmet ovoga spora je zahtjev za utvrđenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 34,992.225,40 kuna, kao tražbine viših isplatnih redova. Za ocjenu njegove osnovanosti relevantan je, prije svega, odgovor na pitanje je li tužitelj uopće stečajni vjerovnik ili ne. Predmet ovoga spora nije (i ne može biti) zakonitost sudskih odluka kojima je utvrđena ništavost Sporazuma (ugovora) o jamstvu u dijelu koji se odnose na zasnivanje založnog prava na nekretninama jamca. Sporno je među strankama je li tuženik i nakon pravomoćno utvrđene ništavosti određenih odredbi Sporazuma tužiteljev jamac i u kojem dijelu. Međutim, po ocjeni ovoga suda, taj spor među strankama nije od utjecaja (ne daje odgovor) na pitanje može li tužitelj predmetnu tražbinu uopće ostvarivati prijavom u stečajnom postupku, dakle, kao stečajni vjerovnik. Stečajni vjerovnici su osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja stečajnoga postupka imaju koju imovinskopravnu tražbinu prema njemu. Tužitelj to ne bi bio ni u slučaju da nisu poništene odredbe Sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja od 25. listopada 1994. godine. Njegova odgovornost za obveze drugog bila je ograničena na predmete (nekretnine) koje je dao u zalog (stvarnopravna odgovornost).  Dakle, tuženik (stečajni dužnik) nije ni u jednom trenutku bio osobni tužiteljev dužnik, pa tužitelj svoju tražbinu ne može ostvarivati u stečajnom postupku.Opaska priređivača: Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi u članku 3. t. 12. uređuje – vjerovnici u postupku predstečajne nagodbe jesu osobni vjerovnici dužnika.

Mićo Ljubenko