Sudska praksa: Pravo na isplatu stimulativnoga dijela zbog ostvarene dobiti

Autor: Mićo Ljubenko , 24. ožujak 2019. u 22:00
Mićo Ljubenko

Članak 378. stavak 1. ZOO-a propisivao je da se zastara prekida kada dužnik prizna dug.

Prema shvaćanju Ustavnog suda u odluci U-III/6091/2016, Vrhovni sud polazi od toga da već trenutak kada je podnositelj utvrdio da je projekt ostvario dobit stvara za podnositelja određenu obvezu od tuženika (poslodavca) tražiti isplatu stimulativnog dijela zbog ostvarene dobiti, premda poslodavac u skladu sa svojim internim pravilima nije još donio odluku o utvrđenoj visini dobiti, potvrđujući tim aktom da je ostvarena dobit u točno utvrđenom iznosu, na temelju koje se potom za svakog pojedinog ovlaštenika isplate stimulativnog dijela plaće u skladu s člankom 36. Pravilnika utvrđuje njegova konkretna, pojedinačna visina. 

Takvo stajalište Vrhovnog suda, međutim, ne čini se logičnim i u skladu s pravilima odgovornog poslovanja. Ustavni sud napominje da je članak 378. stavak 1. ZOO-a propisivao da se zastara prekida kada dužnik prizna dug.

Sukladno stavku 2. navedenog članka do priznanja može doći ne samo izjavom vjerovnika nego i na posredan način, kao što je primjerice davanje otplate, plaćanje kamate, davanje osiguranja.

Riječ je, dakle, o specifičnoj odredbi koja štiti vjerovnikovo povjerenje da će mu dug biti isplaćen u cijelosti.

Imajući u vidu naprijed navedene činjenice predmeta, te citiranu odredbu ZOO-a, Ustavni sud ocjenjuje da način na koji je Vrhovni sud tumačio i primijenio mjerodavno pravo, osobito članak 131. ZR-a, nije bio predvidiv za podnositelja ustavne tužbe koji je mogao razumno očekivati da je pravovremeno zatražio sudsku zaštitu svojih prava iz radnog odnosa.

Komentirajte prvi

New Report

Close