Ugovor o radu na određeno za direktora

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revr-80/2006 ističe se da se revizijskim navodima ponavlja i obrazlaže tuženikova tvrdnja da je ugovorom od 28. siječnja 1998. između stranaka sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme i da je na temelju tog ugovora prestao ranije sklopljeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nerazumljivo se navodi da je sud trebao utvrditi da je ugovor od 28. siječnja 1998. zaključen isključivo radi obavljanja poslova direktora tuženika i da je riječ o menadžerskom ugovoru koji predstavlja ugovor o djelu i da je posao za koji je taj ugovor sklopljen dovršen istekom mandata, pa da je time tužitelju prestao i radni odnos. Ti navodi su proturječni, jer ako bi sporni ugovor od 28. siječnja 1998. bio isključivo ugovor o djelu, kako to tvrdi tuženik, to bi značilo da za vrijeme obnašanja dužnosti direktora tužitelj nije bio u radnom odnosu s tuženikom, te da mu je radni odnos prestao u trenutku preuzimanja dužnosti direktora.

U reviziji se navodi da sudovi pogrešno primjenjuje odredbe čl. 99. i 100. ZOO-a, jer da je uglavak ugovora o radu od 28. siječnja 1998. o prestanku ugovora o radu nesporan i da ga ne treba tumačiti već da ga se na temelju odredbe čl. 99. st. 1. ZOO treba primijeniti onako kako glasi. Odredbom čl. 10. spornog ugovora od 28. siječnja 1998. je određeno da u slučaju razrješenja direktora prije isteka roka na koji je imenovan isti ima pravo ostati u radnom odnosu u društvu, na mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Tom odredbom tužitelju je priznato pravo zadržavanja radnopravnog statusa kod tuženika i nakon što bude razriješen dužnosti direktora za čije obavljanje je taj ugovor sklopljen, a što je u suprotnosti sa sadržajem odredbe čl. 15. ugovora, pa potonja ugovorna odredba nije nesporna i jasna. Stoga je bilo mjesta njezinom tumačenju ugovora u skladu s odredbama čl. 99. st. 2. i čl. 100. ZOO-a.

Obavijest o cesiji nije uvjet valjanosti cesije

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revt-3/2007 predmetnom tužbom tužitelj je zahtijevao isplatu utuženog iznosa kao cesionar iz Ugovora o ustupanju potraživanja br. 2000/99 sklopljenog između D. d.o.o. Z. kao cedenta i tužitelja, tj. R. C. – N. r. Z. kao cesionara, a kojim ugovorom je D. d.o.o. ustupila tužitelju svoje potraživanje koje ima prema dužniku, tj. tuženiku, u djelomičnom iznosu od 727.444,58 kn. Utvrđeno da je između D. d.o.o. iz Z. kao cedenta i tužitelja kao cesionara 30. studenog 1999. sklopljen ugovor o cesiji, odnosno o stupanju potraživanja u iznosu od 727.444,58 kn koje je cedent ima prema tuženiku kao dužniku. Prvostupanjski i drugostupanjski sud zaključili su da je ugovor o cesiji valjan u smislu odredaba čl. 436. Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Pravilno su ocijenili i da valjanost navedenog ugovora o cesiji nije dovedena u pitanje niti primjenom odredaba čl. 438. st. 1. ZOO, budući da obavijest dužniku nije pretpostavka valjanosti ugovora o ustupanju potraživanja, a u ovom slučaju nije uslijedilo niti ispunjenje obveze dužnika ni ranijem ni novom vjerovniku, kako to, također, prihvaćaju utvrđenim prvostupanjski i drugostupanjski sud.

Mićo Ljubenko