Kuća za odmor nije za stanovanje

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-731/2012 ističe se da je već u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-40/99, na koju se revidentica poziva, zauzeto je pravno shvaćanje da je kuća za odmor kuća posebne namjene tj. nije namijenjena stanovanju, već boravku za vrijeme godišnjeg odmora, u kraćem razdoblju tijekom godine te se kao takva ne može iznajmljivati tijekom cijele godine, pa da vlasništvo kuće za odmor ne utječe na pravo najmoprimca na zaštićenu najamninu. Tužiteljica u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje vezano na tumačenje pojma drugog useljivog stana ili kuće na području RH, tj. predstavlja li kuća za odmor useljivi stan ili kuću, vlasništvo koje bi, u smislu odredbe čl. 31. st. 2. ZNS isključivao pravo najmoprimca na zaštićenu najamninu prilikom sklapanja ugovora o najmu stanova.

Sud pri tome, polazeći od shvaćanja revizijskog suda izraženog u presudi broj Rev-40/99, dodaje da u konkretnoj situaciji, sama činjenica što kuća za odmor tužiteljice ispunjava minimum tehničkih uvjeta, sukladno Pravilniku donesenom još 1967., ne dovodi do zaključka da je riječ o useljivoj kući u smislu odredbe čl. 31. st. 1. toč. 2. ZNS, posebno ne luksuznoj kući koja se zbog subjektivnih pobuda vlasnika koristi tek povremeno, već je riječ o kući koja zbog svoje posebne namjene objektivno nije prilagođena trajnom stanovanju. Budući da zbog pogrešnog pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj presudi, koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju.