Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Revr-1683/12 zauzeo stav da nižestupanjski sudovi prilikom donošenja odluke o prijedlogu za ovrhu na temelju ovršne isprave radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja na novčanim sredstvima ovršenika polaze od pogrešnog pravnog pristupa da su za određivanje i provedbu ovrhe na novčanim sredstvima relevantne odredbe ZPONS-a, zanemarujući pri tome da su odredbama OZ-a kojima se uređuje postupak po kojem sudovi provode prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak čl. 1. OZ-a), propisani podaci koje mora sadržavati prijedlog za ovrhu na temelju kojeg sud donosi rješenje o ovrsi.

Za odlučivanje o prijedlogu za ovrhu mjerodavne su odredbe OZ/08. Odredbom čl. 35. st. 1. OZ-a propisano je da prijedlog za ovrhu mora sadržavati zahtjev za ovrhu u kojem će biti naznačena ovršna ili vjerodostojna isprava na temelju koje se traži ovrha, ovrhovoditelj i ovršenik, tražbina čije se ostvarenje traži te sredstvo kojim ovrhu treba provesti i, po potrebi, predmet u odnosu na koji ga treba provesti. Prijedlog mora sadržavati i druge propisane podatke potrebne za provedbu ovrhe.

Dakle, iz sadržaja navedene zakonske odredbe ne proizlazi da bi za određivanje i provedbu ovrhe na novčanim sredstvima ovršenika bilo potrebno da ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu navede osobni identifikacijski broj ovršenika s time da je i prema odredbi čl. 39. st. 4. Ovršnog zakona (NN 112/12) propisano da ako prijedlog za ovrhu ne sadrži osobni identifikacijski broj ovršenika, nadležni sud ili javni bilježnik pribaviti će ga po službenoj dužnosti.