Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH, Revt-41/11, budući da su se tužitelj i tuženik suglasili o onome što u smislu odredaba čl. 749. st. 1. i 2. ZOO-a čini bitne sastojke ugovora o nalogu: tužitelj se kao nalogoprimac obvezao prema tuženiku kao nalogodavcu da će za njegov račun kupiti 600 dionica tvrtke K. d.d. – i prihvatio je u tome sadržaju dani mu nalog i ovlaštenje "na poduzimanje tih poslova", prije svega pravilno je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je između stranaka (prema odredbi čl. 26. ZOO-a) sklopljen Ugovor o nalogu, pa nije relevantna okolnost na koju se tuženik poziva: da je s tužiteljem "usmeno" ugovorio nešto drugo (da će ugovor postati perfektan tek nakon što uplati avans od 100.000,00 kn te na ugovor 'otisne svoj službeni pečat' i ovjeri se potpis njegova direktora), kad to što tvrdi nije i dokazao (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika), a na njemu je ležao teret dokazivanja da ugovor sačinjen u pisanom obliku ne odgovara onome što je stvarno ugovoreno – i da postoje i usmeni uglavci ugovora s sadržajem na koji upućuje.

Na temelju navedenih utvrđenja, drugostupanjski sud zahtjev tužitelja ocijenio je osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz odlučno i osnovno shvaćanje da je između stranaka i stvarno sklopljen ugovor o nalogu – u sadržaju kako u pisanom obliku i priložen spisu i glasi, pa da, a budući je tužitelj izvršio obvezu preuzetu ugovorom i kupio dionice tvrtke K. d.d. u svoje ime i za račun tuženika – a tuženik i pored toga odustao od ugovora bez da je izvršio obvezu nalogodavca, tuženik sada mora tužitelju isplatiti utuženi iznos na ime štete koju tužitelj trpi posljedično vezano uz odustanak tuženika od ugovora i zbog povrede (neizvršenja) ugovorne obveze. Pravilan je pritom i zaključak da na naznaci u ugovoru "jamstveni polog/avans 100.000,00 kn" tuženik ne može ostvariti povoljniju poziciju: kad je takva klauzula prema navedenom činjeničnom utvrđenju ugovorena samo kao zaštita za tužitelja i njegovo pravo iz ugovora, a ne i kao uvjet (prihvaćanje koje revident sugerira) nastanka ugovora ili razlog koji bi odgađao ili sprječavao njegove učinke.