Autorica komentara: Zrinka Vrtarić, odvjetnica, Dominković i partneri u suradnji s Deloitte Legal

Sabor je na svoj posljednji radni dan prije ljetne stanke, 15.07.2014., izglasao novi Zakon o radu. Najvažniji je to nacionalni opći propis o radu koji propisuje prava i obveze individualnih i kolektivnih radnih odnosa. To je zakon na koji se dugo čekalo i čije su izmjene digle popriličnu buru u javnosti.

Vlada je Zakon u saborsku proceduru uputila s uobičajenim popratnim objašnjenjem kojim pojašnjava što se izmjenama željelo postići i koji su alati korišteni u svrhu postavljanja tih ciljeva. Tako se u objašnjenju navodi kako je poduzimanje reformi radnopravnog zakonodavstva neophodno „zbog ubrzanog povećanja zaposlenosti, suzbijanja sive ekonomije i omogućavanja zakonodavnog okvira koji će poslodavcima omogućiti brzu prilagodbu i fleksibilnost poslovanja, a radnicima pružiti odgovarajuću zaštitu i sigurnost“.

Očekivanja su bila velika. Vladina je namjera očito bila postići da novim Zakonom budu zadovoljne obje (suprotstavljene) strane – i radnici, i poslodavci. A pri tome naravno i Europska komisija, MMF, Svjetska banka i ostali veliki igrači koji uporno traže reformu hrvatskog radnopravnog okvira. Oni koji se bave Zakonom o radu u praksi neminovno postavljaju pitanje – može li se ovim izmjenama postići ostvarenje tih ciljeva?

Vlada je izmjene Zakona usmjerila u tri osnovna pravca: poticanje netipičnih oblika zapošljavanja, poput rada na izdvojenom mjestu rada, rada u nepunom radnom vremenu i rada putem agencija za zapošljavanje, fleksibilizacija odredbi o radnom vremenu te rasterećenje odredbi vezanih za otkazivanje ugovora o radu. Sindikati i nevladine organizacije najviše su buke digli oko agencijskog zapošljavanja i pitanja rasporeda radnog vremena. Smatraju kako su ovim izmjenama prava radnika, posebice pojedinih ugroženih skupina, umanjena. To je samo djelomično točno. Odredbe koje se tiču agencijskog rada jesu liberalizirane, ali ne narušavaju značajno položaj i stečena prava radnika. Položaj žena i trudnica se, iako udruge tvrde suprotno, generalno nije pogoršao. I dalje postoji zakonski okvir koji na papiru onemogućava iskorištavanje tih osjetljivih skupina. Uvedene su izmjene koje omogućavaju da trudnici prestane radni odnos ako njen poslodavac umre ili kao obrtnik prestane poslovati. Također će biti moguće otkazati ugovor o radu s trudnicom ako njen poslodavac prolazi kroz proces likvidacije. Sve te izmjene su vrlo logične i životne. Njihovo dosadašnje nepostojanje nije bilo od pretjerane koristi nikome, a posebno ne poslodavcima kojima poslovne i osobne okolnosti nisu više dozvoljavale nastavak poslovne aktivnosti.

Poslodavci s druge strane tvrde kako izmjene nisu dovoljno hrabre i da neće dati potreban zamah gospodarstvu.

Prva analiza izmjena, kada se radi s aspekta poslodavaca, doista daje naslutiti kako je većina promjena kozmetičke prirode bez snage da zaista dovede do snažnih pomaka u trendovima i potakne zapošljavanje. Izmjene kojima je cilj potaknuti netipične oblike zapošljavanja kao što su rad od kuće i rad u nepunom radnom vremenu su minimalne. Poslodavci su i dalje neskloni dozvoljavati radnicima rad od kuće jer im je onemogućena izravna kontrola nad njihovim radom. Nepuno radno vrijeme i dalje ostaje neatraktivno za radnike jer im, između ostalog, za vrijeme takvog rada ne teče puni mirovinski staž.

Odredbe o organizaciji radnog vremena ovim su izmjenama dodatno zakomplicirane te iziskuju popriličnu koncentraciju u njihovom iščitavanju i razumijevanju. To samo upućuje na veliku mogućnost da će se način razumijevanja takvih kompliciranih odredbi uvelike razlikovati između poslodavaca, radnika i inspekcije rada. A to bi moglo dovesti do mnogih nepotrebnih tenzija i problema. Bit će zanimljivo vidjeti i kako će inspekcija rada u praksi provoditi one odredbe zakona koje im daju ovlasti odlučivati o upravnim mjerama koje poslodavac treba provoditi.

Odredbe o otkazu ugovora o radu su također minimalno izmijenjene. Izmjene vezane za protek otkaznog roka za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora i sl. su dobrodošle, jer se njima odgovara na pitanje sve učestalijih zlouporaba od strane zlonamjernih radnika. Pozdravljene su i izmjene vezane za obvezu izrade plana zbrinjavanja viška radnika. No poslodavcima i dalje nije omogućeno da iz radnog kolektiva maknu one radnike čijim radom doista nisu zadovoljni i koji negativno utječu na radnu atmosferu.

Važno je međutim napomenuti kako nije uopće (bilo) opravdano očekivati da promjene samo jednog zakona dovedu do tako značajnih promjena u društvu kakve očekujemo i trebamo. Zakon o radu samo je jedan od elemenata koji utječu na klimu radnih odnosa u zemlji. Drugi iznimno bitni faktori su sami radnici, sindikati, poslodavci, inspekcija, a u konačnici i sudovi. Svi oni svojim ponašanjem, utemeljenim na Zakonu o radu ili mimo njega, utječu na uvjete rada u Hrvatskoj. Radnici i poslodavci nisu i ne bi trebali biti neprijatelji.

Zakon o radu bi trebao pružiti pravni okvir za uspješno poslovanje onim poslodavcima koji su spremni držati se pravila, ali ta pravila ne smiju polaziti od pretpostavke da su svi poslodavci loši. Našem je tržištu rada potreban jedan veći pomak u svijesti svih onih koji na njemu aktivno sudjeluju, ako želimo da se na njemu konačno počinju događati pozitivni pomaci.