Na 30 tisuća četvornih metara prostiru se proizvodni pogoni tvrtke Drvna industrija Bohor u Belovaru pokraj Sesveta. Od skladišta, sušionica, uljaonice do primarne obrade koja ne prestaje s radom, u pogonima te tvrtke jako je živo.

Strojevi buče dok nam Dragutin Rešković, osnivač i direktor D. I. Bohor, i tehnički direktor Mario Svetec pokazuju krug tvornice i objašnjavaju proces proizvodnje. Krizu, kažu, ne osjećaju, ponajprije zato što se stalno prilagođavaju tržišnim prilikama, uz uvijek nova ulaganja u proizvodnju. Kad Zdenka Rešković, supruga Dragutina Reškovića i vlasnica tvrtke, prepričava povijest razvoja D. I. Bohor, gotovo nakon svake treće rečenice kaže: "Pa smo opet ulagali i zapošljavali". To je, ističe, njihova prednost: stalno se prilagođavaju. Danas su jedna od najuspješnijih tvrtki u drvnoj industriji prepoznatljiva po proizvodnji masivnih hrastovih podova, Bohor masiv gotovih podova, poznatih kao seljački podovi.

Njihov udio u poslovanju te tvrtke čini 50 posto prihoda s ciljem daljnjeg rasta. Čak 40 posto od 100 tisuća kvadrata, koliko se godišnje proizvede Bohor masiva, čine gotovi podovi. Kako objašnjava Rešković, moguće ih je postaviti u jednom danu, bez bilo kakvih dodatnih radova, što ih  čini jako praktičnim. Ono što ih pak razlikuje od konkurencije spektar je od više od 300 nijansi uljanih boja koje koriste u proizvodnji masivnoga seljačkog poda. Spremni su, kažu, udovoljiti baš svakoj želji. "Imali smo situaciju kad je jedan klijent zaželio boju crnog vina, i to baš onakvu kakva bude na rubu čaše", prisjeća se Svetec, tehnički direktor. Iako se činilo da želji neće moći udovoljiti, nakon nekoliko dana "miješanja" dobili su, na zadovoljstvo klijenta, boju koju je želio.

Briketi u Austriju i Italiju
Iako na domaćem tržištu, na kojem prodaju samo pet posto ukupne proizvodnje hrastovih masivnih podova, dok sve ostalo izvoze, najviše na tržište Francuske, taj proizvod još nije prepoznat, stanje se polako mijenja. "Raste potražnja na domaćem tržištu", ističe Zdenka Rešković, dodajući kako su upravo u prošloj godini krenuli s agresivnijom kampanjom širenja unutar granica. "Kod manjih je količina brži protok kapitala, a i zahtijevaju manje skladišnog prostora", navodi. Iz tog razloga konačan je cilj D. I. Bohor uravnotežiti izvoz prisutnošću na domaćem tržištu te povećati ukupan udio proizvodnje Bohor masiva na 60 posto. Sukladno takvim planovima, nedavno je zgotovljena i brending studija koja bi trebala pomoći u ostvarenju planova, navodi Svetec. A veća proizvodnja hrastovih masivnih podova dovest će i do veće proizvodnje briketa od hrastove piljevine. Briketi, čiji godišnji kapaciteti iznose oko 800 tona, izrazito su visoke kvalitete s jako malo postotka pepela, ističe Svetec. Ne mogu ih, kaže, proizvesti onoliko koliko su traženi. Taj proizvod, nastao kao nusprodukt u proizvodnji hrastovih podova, najtraženiji je na tržištu Austrije i Italije. Tvrtka, međutim, izvozi i na dalekoistočna tržišta, i to treći segment svojih proizvoda, gotove bukove elemente. Prije samo tjedan dana tako su otvorili i tržište Kine te otpremili prvi kontejner bukovih elemenata u najmnogoljudniju zemlju. "Kinezi su jako zanimljivi", kaže Svetec. "Ponudili smo im prodaju podova, no kupac s kojim sam pregovarao rekao mi je da politika Kine ne podržava uvoz gotovih proizvoda već samo sirovine. Nameti na gotov proizvod su toliko visoki da im se više isplati uvoziti sirovinu, dok ih se kod izvoza dodatno stimulira", objašnjava, napominjući kako je to politika koju Hrvatska nikako da nauči.  

Uložili tri milijuna eura 
Upravo je proizvodnja gotovih elemenata bila osnovna djelatnost D. I. Bohor, koja već petu godinu zaredom ostvaruje rast prihoda. Ukupan prihod te tvrtke u prošloj je godini iznosio 28,7 milijuna kuna, što je porast od 9,6 posto u odnosu na 2011. Povećali su i broj radnika, danas zapošljavaju 125 ljudi. "U petnaest godina, koliko radim u ovoj tvrtki, nijedan radnik nije dobio otkaz kao tehnološki višak. Dapače, u prosjeku godišnje zaposlimo od pet do sedam novih radnika", napominje Svetec. Dobre rezultate očekuju i u ovoj godini. Kako ističu Rešković i Svetec, ugovori s inozemnim kupcima već su 50 posto veći u odnosu na lani te imaju osiguran plasman proizvoda u vrijednosti od 45 milijuna kuna. Daleko je to od vremena kad je Dragutin Rešković, početkom devedesetih, zajedno s partnerom, odlučio ući u privatne vode. Kao dijete oca koji je još 50-ih otvorio pilanu u Slavoniji, Rešković nastavlja očevim poslovnim stopama. Osamdesetih se zapošljava kao komercijalist u istoimenoj tvrtki Bohor, slovenskoj podružnici te drvne industrije u Hrvatskoj. Tek kad, zbog rata, Slovenci odluče zatvoriti podružnicu u Zagrebu, Rešković kreće u privatnu poduzetničku avanturu. Počeo je s malom proizvodnjom jelove građe za konstrukciju krovišta, s tek pet zaposlenih. Polako širi proizvodnju, no ubrzo ponestaje jelova drva na tržištu te se okreće novoj sirovini, hrastu, koji nabavlja od Hrvatskih šuma, kao i danas. "Kupili smo stroj za propil trupaca te počeli izvoziti hrastove elemente. Takav je zaokret pak tražio dodatna ulaganja u sušare", prisjeća se Zdenka Rešković. U posljednjih pet godina ta je tvrtka investirala više od tri milijuna eura u pogone i opremu. Upravo su uložili dodatnih 1,5 milijuna kuna u nova kolica na primarnom stroju (pili), što će, u tom segmentu, povećati produktivnost za 20 do 25 posto, ističe Svetec. 

Prijelomna 2008.
Kao prijeloman trenutak u poslovanja i Rešković i Svetec izdvajaju prelazak na proizvodnju Bohor masiva 2008., odnosno hrastovog masivnog poda. I to je, objašnjavaju, bila prilagodba kako stanju na tržištu tako i vlastitim mogućnostima. Zbog velikih investicija tvrtka sebi više nije mogla priuštiti kupnju hrastovih trupaca visoke kvalitete te odlučuju krenuti u ono u čemu su danas među najboljima na tržištu, seljačke podove. Za svoje proizvode imaju, među ostalim, CE certifikat bez kojeg izvoz na europska tržišta, nakon ulaska u EU, neće biti moguć.

Kočnice

Visoki troškovi, zakopčane banke

Vlasnica Zdenka Rešković kao osnovni problem poslovanja ističe visoke troškove proizvodnje i nedostatak obrtnog kapitala. Kako objašnjava, prođe i do dva i pol mjeseca od trenutka kad trupac dođe na skladište pa do realizacije gotovog proizvoda. Godišnje imaju četiri obrtaja, što je problem. Nedostaju, usto, financijske institucije koji su spremne popratiti proizvodnju prihvatljivim kamatama, navodi Rešković.