Ana Lisak

Kada razmišljam o svojim poduzetničkim počecima teško mi je precizno odrediti kada sam zapravo i jesam li uopće službeno odlučila baviti se poduzetništvom. Prije bih rekla da sam ja poduzetnica po svojoj naravi, promišljanju i djelovanju. Prisjećam se događaja kada mi je bilo samo 14 godina i kada sam se poslužila lukavstvom ne bih li zaradila tadašnji „koji dinar“. Nažalost, nije trajalo dugo jer su me vrlo brzo otkrili i poslodavac i roditelji pa se ispostavilo da sam tražila posao bez roditeljskog znanja, predstavljajući se poslodavcu kao siromašno dijete (što nije bilo daleko od istine), koje je došlo na školovanje k teti u Zagreb, i dobro bi mi došlo da nešto radim i zaradim…. Nisam zaradila bogatstvo ali sam naučila da postoji izlaz i da je unatoč preprekama moguće ostvariti cilj. Naravno, ako to doista želiš!

Naime oduvijek me pokretala odlučnost i hrabrost, osjećaj i potvrda da mogu i znam, a ono što ne znam spremna sam naučiti! Uz to me pratila i poprilična količina vlastite tvrdoglavosti… (s vremenom je tvrdoglavost popustila, i prerasla u upornost) pa je nekako sasvim prirodno da je poduzetništvo moj način života, moj hobi i moje zanimanje.

Prije nego sam se počela baviti ugostiteljstvom, tri sam puta iz temelja promijenila poslove kojima sam se bavila. Radila sam u veleprodaji velike trgovačke tvrtke i imala sreću da učim od najboljih i najsposobnijih. S vremenom sam preuzimala i dijelove njihovih poslova i napredovala… Kada više nije bilo izazova, a poduzetnička klima u tadašnjoj državi se stidljivo počela buditi, nisam oklijevala niti dana. Prvi vlastiti obrt pokrenula sam već osamdesetih godina. Do devedesete je obrt prerastao u respektabilnu tvrtku koja se bavila završnim radovima u građevinarstvu. S ponosom se sjećam velikih i značajnih poslova koje smo tih godina ostvarili na mnogim javnim objektima.

Nikada neću doznati bih li ostala na tom poslovnom području da nije došlo do ratnih zbivanja. Gradilišta su utihnula jer se svuda oko nas rušilo, a sve manje gradilo. Kako nisam osoba koja se miri sa situacijom, vrlo sam se brzo uključila i aktivirala u nevladinim mirovnim organizacijama pomažući i radeći sa stradalnicima rata, na razvoju civilnog društva… Organizirala sam radionice, konferencije, uspostavljala međunarodne kontakte sa srodnim organizacijama… Radila sam predano i srčano, i tako sve do 1998. godine.

Novčane zalihe su se davno istopile, a s vremenom sam se uvjerila da pacifizam i humanitarnost nisu područja koja bih izabrala i njima se posvetila “do kraja života”. Uostalom, to sam mogla zadržati kao neku vrstu hobija, više kao stav. Nije mi bilo prihvatljivo vraćati se nakon toliko godinu u “stari” posao, a vrijeme je bilo za odluku: kamo krenuti ispočetka.

Prvi puta u životu našla sam se na Zavodu za zapošljavanje. I to kao nezaposlena osoba! Za mene neprihvatljivo i gotovo nevjerojatno. Nisam gubila nadu unatoč činjenici da nisam imala jasnu sliku što bih mogla raditi, ali znala sam da će mi se već ukazati neka prilika… Ako ne: stvorit ću je sama!

Tako je i bilo! Ubrzo sam trebala odlučiti i odabrati između nekoliko doista zanimljivih mogućnosti. Ni dan danas neznam što je prevagnulo da sam odabrala posao kojim se bavim već punih 13 godina. O ugostiteljstvu sam znala točno toliko koliko sam naučila sa stajališta malo zahtjevnijeg gosta.

Međutim, nikada nisam ni pomislila da je to djelatnost u kojoj ću moći brzo i dobro „zarađivati“ .Taj stav sam zadržala sve do danas! Osim toga, mene ugostiteljstvo u vidu nekog kafića i sličnog načina usluživanja uopće nije zanimalo. Čak naprotiv! Postojala je određena doza predrasuda kojih se nikada nisam u cijelosti oslobodila. Svjesna sam da ja nisam ugostitelj ni po struci ni po afinitetu. Mene je zanimala hrana, fer odnos s gostima, iznimno kvalitetna usluga… Nešto posve drugo nego što se uobičajeno nudilo. Meni je trebao poslovni prostor u kojem ću moći pripremati hranu po svom vlastitom konceptu. Da sam više o tome znala, sigurna sam da nikada ne bih odabrala prostor na 4. katu i još k tome u Domu zdravlja. Pomalo sam naivno vjerovala da će to biti fini restoran za sve poslovne ljude u okolici. Živo se sjećam sumnjičavih pogleda mojih prijatelja, koje tada, nošena entuzijazmom i uvjerenjem da sam na pravom putu, uopće nisam doživljavala, čak štoviše – činili su mi se potpuno bezrazložnima.

I dan danas sam ponosna na tu hrabrost ili kao što su oni potiho govorili – ludost! Naime, u taj sam posao ušla potpuno nespremna, bez novaca, bez nekog ozbiljnijeg iskustva. Prvo posuđe sam gotovo doslovno donijela iz vlastitog doma. Sada prilično emotivno i s ponosom gledam na to razdoblje. Sigurna sam: da nije bilo tako, sumnajm da bismo se razvili u tvrtku kakva smo danas. Situacija me prisiljavala ne neprestano razmišljanje, na aktivnost, na iznalaženje mogućnosti. Nikada nisam sumnjala, trebalo je samo malo hrabrosti, dovoljno strpljenja i upornosti.

Upravo iz vremena provedenog u Domu zdravlja započinje suradnja s nizom farmaceutskih kuća. Slijedi dolazak Vipneta u Hrvatsku , uspostava novih poslovnih odnosa s važnim i uspješnim tvrtkama s kojima i danas ponosno surađujemo. Catering tim Lisak je tvrtka koju poznavatelji povezuju s vodećim tvrtkama hrvatske poslovne scene s područja telekomunikacija, bankarstva, farmaceutike i kozmetike. Surađujemo s nekoliko najuglednijih agencija, također za poslovne korisnike. I u cateringu i u restoranu, ciljana skupina su nam urbani, poslovni ljudi.

Sve ove godine, u razvoju poslovanja oslanjamo se isključivo na vlastita sredstva. To nas drži na površini. Svake godine bilježimo rast prihoda, ne otpuštamo zaposlenike, već naprotiv, i u tom segmentu bilježimo lagani rast.

Kao i većina drugih poslovnih subjekata, i mi smo suočeni i pritisnuti krizom te poteškoćama u naplati. Uz to se, na poslovnoj sceni pojavio veći broj novih ponuđača koj u želji da dobiju bilo kakav posao idu s nerealno niskim cijenama. Time se kod naručitelja stvorila određena nedoumica. Vjerujem da se situacija polagano sređuje, jer se u toj utrci, osim stalnom brigom o kvaliteti hrane i usluge, mogu nositi i natjecati samo oni koji dugoročno promišljaju i neprestano ulažu u unapređenje poslovanja. To podrazumijeva permanentno praćenje, ali i stvaranje vlastitih trendova, edukaciju zaposlenika, stalno obnavljanje i dopunu inventara, raznovrsnih dodataka za dekoraciju, smišljanje najboljih načina prezentacije pripremljene hrane… Ša sve do odabira raznovrsne radne odjeće…

Kada me netko pita u čemu je tajna uspješnog poslovanja, najčešće odgovaram da je tajna u tome da nema tajni!

Ljubav prema tom poslu i pozitivan odnos prema naručitelju svakako su na prvom mjestu! Osim toga postoji cijeli niz različitih , više-manje poznatih elemenata, kao npr: neupitan fer odnos prema gostima, trajna motiviranost u prvom redu vlasnika i voditelja, a potom svih zaposlenika, uljudna posluga, nužna jasna definicija i na kraju težnja ka perfekciji u svakom segmentu: od pristupa do izvedbe.… Ali u temelju svega toga leži izuzetno naporan i odgovoran rad.

Usprkos opsežnim poslovnim obvezama, koje se odnose na kontakte s klijentima i poslovnim suradnicima, i dalje sam aktivno prisutna u svakodnevnim poslovnim aktivnostima tvrtke. Ni danas kao ni na početku poslovanja ne propuštam osobno nazočiti na svim imalo značajnijim domjencima, pa ako treba i osobno sudjelovati u njihovoj realizaciji. Ponosna sam na zaposlenike tvrtke jer oni su naša najveća vrijednost. U njih se mnogo ulaže. Velika pažnja posvećuje se dobrim odnosima, motivaciji i trajnoj edukaciji. Uz to, zaposlenici se na svojim radnim mjestima osjećaju sigurno i poštovano. Osobno zagovaram društveno odgovorno poslovanje što sam prenijela i na zaposlenike tvrtke. Kroz suradnju sa Centrom za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj veliki je broj djece s poteškoćama u razvoju i dodatnim potrebama svoju praksu odradilo u Catering timu Lisak te u konačnici, barem neki od njih, kod nas su pronašli i svoje zaposlenje.

I na kraju, ako mogu sažeti svoj poduzetnički profil: u poslovanju mi je najvažnije slijediti sebe, pratiti vlastitu intuiciju! Kad god sam tako postupila, završilo je dobro. Kada mi je bilo teško, doživljavala sam to kao izazov da udvostručim napore. Puno sam puta i pogriješila, ali nije mi smetalo jer sam kroz to učila i stjecala iskustvo . Važno je da znam da sam učinila sve što sam mogla i znala. Ne treba se bojati ni neuspjeha jer i on je ponekad neizbježan. Nije dobro ako nas obeshrabri. U takvim se trenucima prisjetim od kuda sam krenula i gdje sam sada stigla. Zbog toga ne želim zaboraviti one dane provedene na Zavodu za zapošlavanje.