Pitanja i odgovori: Posjedovna zaštita i pravo prolaza

Autor: Poslovni dnevnik , 28. svibanj 2013. u 22:00
Vanja Vargec

Pravomoćnim je rješenjem utvrđeno da je tuženik smetao tužiteljicu u mirnom i nesmetanom posjedu prava stvarne služnosti prolaza…

…Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor presuđene stvari (res iudicata) jer je tužiteljica u postupku koji je prije vodila protiv njega pravomoćno odbijena sa zahtjevom za utvrđenje prava stvarne služnosti prolaza s obrazloženjem da tuženik nije pasivno legitimiran. Je li u tom slučaju relevantan prigovor presuđene stvari, jesu li ga sudovi trebali raspraviti (prvostupanjski sud ga nije raspravio, a drugostupanjski se nije očitovao valjanim pravnim razlozima) te je li moguće odlučivati o posjedovnoj zaštiti u slučaju kada tužiteljica u toj parnici nema utvrđeno pravo služnosti prolaza?

Osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari, njezin je posjednik (čl. 10. st. 1. Zakona o vlasništvu – u nastavku teksta: ZV), a s posjedom stvari izjednačeno je faktično izvršavanje sadržaja prava stvarnih služnosti (dakle i prava služnosti prolaza – puta (čl. 190. ZV-a) glede neke nekretnine (posjed prava), pa se na posjed prava, na odgovarajući način, primjenjuju odredbe o posjedu stvari, ako to nije suprotno prirodi prava niti odredbama zakona (čl. 10. st. 5. ZV-a). Kao što je posjed stvari faktično vlast neke osobe glede neke stvari (bez obzira na to je li njoj ta stvar i pravno pripada), tako je i posjed prava stvarne služnosti stanje u kojem neka osoba faktično izvršava sadržaj prava stvarne služnosti glede neke nekretnine i bez obzira na to je li ona ovlaštenik toga prava ili nije. Posjed prava stvarne služnosti sastoji se, dakle, u  izvršavanju sadržaja dotičnog prava na nečijoj nekretnini (kao poslužnoj), a u korist one nekretnine (povlasne) koju posjeduje osoba koja izvršava sadržaj toga prava, pri čemu razlikujemo afmativne i negativne stvarne služnosti (čl. 186. st. 1. ZV-a). Tipična afmativna služnost upravo je predmetna služnost puta (čl. 190. ZV-a) koju izvršava tužiteljica i to u korist svoje nekretnine kao povlasne, a na teret nekretnine tuženog koji je trpio izvršenje te služnosti sve dok se tome nije usprotivio počinivši čin smetanja posjeda.A kako se stječe posjed prava stvarne služnosti (govorimo o stjecanju posjeda prava stvarne služnosti puta, a ne o stjecanju prava stvarne služnosti puta – čl. 190. u vezi s čl. 228. ZV-a)? Kad posjednik jedne nekretnine koju drugi posjeduje učini nešto što taj ne bi trebao trpjeti, a taj to ipak otrpi, posjednik nekretnine (povlasne), izvorno stječe posjed prava stvarne služnosti na drugoj nekretnini (poslužnoj) (čl. 16. st. 1. ZV-a).

Tako kaže i sudska praksa:

Posjed prava stvarne služnosti ne stječe se samim izvršavanjem sadržaja tog prava, već je potrebno da se sadržaj služnosti izvrši uz znanje posjednika druge nekretnine (Žs Zagreb, 2002. g.), ili
Posjed prava afrmativne stvarne služnosti stječe se jednostranim činom stjecanja kojim neposredni posjednik jedne nekretnine u korist te svoje nekretnine samovlasno izvrši na nekretnini u tuđem posjedu nešto što posjednik te druge nekretnine ne bi trebao trpjeti, a to ipak otrpi (Žs Zagreb, Gž-2673 od 12. 2. 2004. g. ili IO VSRH, 2004. g.). Prema tome na pitanje je li bilo moguće odlučivati o posjedovnoj zaštiti u slučaju kada tužiteljica u toj parnici nema utvrđeno pravo služnosti prolaza, treba odgovoriti potvrdno jer sud pruža zaštitu posjeda bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj ili poštenje posjednika (čl. 22. st. 2. u vezi s čl. 10. st. 5. ZV-a – odgovarajuća primjena odredaba o posjedu stvari). Na drugo pitanje je li relevantan prigovor presuđene stvari (res?iudicata): radi li se doista o presuđenoj stvari i jesu li ga sudovi na pravilan način raspravili treba reći sljedeće: da bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari nužno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta spora (čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku  – u nastavku teksta: ZPP). Za postojanje subjektivnog identiteta spora nije bitno u kojem se procesnom položaju nalaze parnične stranke (tako i VSH, Rev-2349/82 od 23. 3. 1983., PSP 23/261) i stoga mogu reći da u konkretnom slučaju postoji subjektivni identitet spora.

A objektivni? Valja imati na umu da za taj identitet nije dovoljno da je u obje parnice istaknut sadržajno isti tužbeni zahtjev, već je potrebno i da se tužbeni zahtjev u tim parnicama temelji na identičnoj činjeničnoj osnovi (tako i VSH, Rev-1184/82 od 17. 3. 1983. PSP 23/260). Imamo li identitet zahtjeva – nemamo. Je li riječ o identičnoj činjeničnoj osnovi – nije. U posjedovnom sporu utvrđuje se posljednje stanje posjeda i čin smetanja, bez obzira na prava na posjed, pravni temelj posjeda i poštenje posjeda, a u vlasničkoj parnici, odnosno parnici radi utvrđenja postojanja prava služnosti upravo bi odlučno bilo poštenje, odnosno pravo na posjed i pravni temelj posjeda i odgovarajuća činjenična osnova. Međutim do te činjenične osnove nije se ni došlo jer je sud odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tuženi nije pasivno legitiman u toj parnici.Zaključujemo, stoga, da se ne radi o presuđenoj stvari. Što se tiče jesu li sudovi na pravilan način raspravili prigovor presuđene stvari valja reći da se i prema odredbi članka 441. ZPP-a raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničava samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje – o pravu na posjed, o pravnoj osnovi posjeda, poštenju posjeda ili zahtjevima za naknadu štete. I prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a, u obrazloženju rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti samo žalbene navode koji su od odlučnog značenja. 

Odgovara: Vanja Vargec, dipl. iur

Komentirajte prvi

New Report

Close