Damir Hoyka (PXL)

U posao s fotografijom ušao sam iz ljubavi. Moja je priča dosta atipična, kao što je to vjerojatno slučaj s nizom priča ljudi u umjetnosti. Nitko u ovaj posao nije ušao iz interesa, planirajući od toga živjeti. U to ulaziš jer izgaraš za tim, voliš to, vidiš kako ljudi na fotografiju reagiraju i to te nosi dalje. Moje “likovno stvaralaštvo” krenulo je u prijelazu sa sedmog na osmi razred osnovne škole. Sve je počelo tako što sam se tijekom ljeta imao vremena posvetiti nečemu, i to su bili stripovi. Tu uskače moj djed koji mi kaže: 'Pa nemoj samo čitati stripove, nego ih stvaraj". Njegova je misao vodilja bila da na taj način neću biti pasivna publika, nego aktivni stvaratelj.

Volio sam Supermana, Batmana, na tim sam stripovima počeo učiti crtati. Krajem tih ljetnih praznika sam dosta pristojno mogao nacrtati neke svoje stvari i tu je krenula moja ljubav prema likovnom izražavanju. Krajem osmog razreda počeo sam izdavati časopis koji se zvao ‘Svemir’, i tu sam počeo objavljivati svoje nekakve prve crteže, stripove, ilustracije i tako dalje. To se pokazalo kao interesantno ljudima, i tu je onaj drugi moment koji te nosi u umjetnosti: prvi je potreba za izražavanjem, a drugi je ‘feedback’ publike. Ako vidiš da se ona veseli onome što ti radiš, to ti daje energiju da ideš dalje.

'Svemir' je u cijeloj školi ubrzo postao omiljeni magazin. Nastavio sam s time i u srednjoj školi, gdje sam dobio i predmet fotografiju. Fotografija mi se učinila privlačnijim i prihvatljivijim načinom izražavanja za moj ekstrovertirani karakter. Nacrtati strip, recimo od 50 strana, dugotrajan je posao, priličan je period čekanja trenutka dobivanja ‘feedbacka’ publike. Kod fotografije je taj period puno kraći, i pokazalo se da mi to više odgovara. Fotografija je u srednjoj školi tako polako počela preuzimati primat u mom likovnom izražavanju, počeo sam polako izlaziti iz crtanja stripova.

Tu se javila ideja o studiranju fotografije. Kako sam već rekao, moj je put bio atipičan, pa se tako i u ovom slučaju odluke da će ta fotografija igrati jako važnu ulogu u mom životu, dogodio jedan emotivni moment – zaljubio sam se u jednu djevojku u Njemačkoj. Gospodična je živjela u Kölnu, a ja sam razmišljao kako joj se približiti. Tako sam došao na ideju upisati u Njemačkoj fotografiju.

No, kako nisam želio u Njemačku ići bez posla i ne poznavajući jezik, u Zagrebu sam se pripremao za tamošnji fakultet i kako bih naučio jezik, jer studirati se ne može s ‘kilavim’ jezikom. Izišao sam na prjemne ispite, u Njemačkoj nisam uspio, ali uspio sam u Beču, na Hochschule für angewandte Kunst. Tu školu nisam završio ali mi je to bilo itekakvo iskustvo. S mentoricom Evom Choung-Fux dogodio mi se moment u kojemu je profesor prepoznao učenika i učenik profesora. Od nje sam dobio najveći ‘push’ u smislu fotografije, odnosno smjernice kojima sam vodio svoj umjetnički rad, a koje su svoj konačni oblik poprimile u mom eseju Fotosofia.

Godine 1991. počeo sam razmišljati o povratku u Hrvatsku jer je počeo rat. Nisam bio baš najsretniji da sam ja vani dok mi je familija bombardirana. Prekinuo sam studij, vratio se u Hrvatsku, i tu počeo objavljivati, najprije u Studentskom listu, pa ‘Svijetu’, a onda je uslijedilo i snimanje za Dinu Dvornika i dizajn prvih muzičkih albuma. Tu je sve krenulo. Glazbenici su tada dosta intezivno radili na svojim albumima. Tada je raditi na omotnici albuma poznatog izvođača doista puno značilo, jer su ti omoti bili vrlo viđeni. Čini mi se da je danas prioritet kod opreme albuma što niža cijena. U doba kad sam počinjao na tome raditi, najvažnije je bilo imati dobar omot, dobru fotografiju, i za to se nije žalilo novca. Bili su to zajednički projekti muzičara i fotografa. Tim suradnjama su se i jedni i drugi vrlo veselili i bili jako angažirani. Mislim da je lako vidjeti razliku kako izgledaju omotnice albuma na kojima se doista radilo, od onih koji su napravljeni ‘tek tako’. Muzičari više ili ne žele ili više ne mogu investirati u omot. Ja sam uživao u radu na omotu albuma. Cijene fotografija za albume kretale su se tada, ovisno o tome bila naslovna ili fotografija unutar albuma, između 100 i 300 njemačkih maraka po fotografiji. A nekada se moglo dobiti i do 1.000 maraka po albumu. Imao sam sreće da sam uvijek radio stvari koje su bile atipične, svoj sam rad uvijek mogao naplatiti jer sam tražio kreativna rješenja. Bio sam onaj koji bi rekao svoju viziju i znao sam klijentu objasniti da taj rad ima svoju cijenu – kako onda, tako i danas.

Tada to, kao ni danas, uopće nisam smatrao biznisom. Nisam u fotografiji jer mislim da se od toga može jako dobro živjeti, nego jer to volim raditi. Riječ biznis gotovo i ne prepoznajem u ovom svemu. U fotografiji postoje dvije vrste motivacije – unutarnja i vanjska. Unutarnja je ona koja traje. Vanjska bi bila da, recimo, cura koja ti se sviđa voli fotografe – pa postaneš jedan od njih da ju fasciniraš. Ili da fasciniraš roditelje. Ili vidiš da je netko zaradio dobre novce pa i ti želiš isto to. Ali takav vanjski impuls ne funkcionira na duge staze. Meni nikada nije bilo teško potrošiti novac koji sam recimo imao za deset obroka u studentskoj menzi (što je meni tada bilo puno) da bih recimo otišao negdje na planinu u Njemačkoj, popeo se sam, samo s fotoaparatom oko vrata, na visinu od 2.600 metara na 8 stupnjeva Celzijevih, a sve da bih snimio dobru fotografiju.

Zato za riječ biznis tu teško ima mjesta. Može se reći da jest biznis u smislu da živim od toga, ali samo to. Meni je sve došlo samo, nisam razmišljao po principu ‘E, sad bi ti Damire na neki način trebao živjeti od toga, pa ti sad otvori firmu i stvori od toga nešto prepoznatljivo na tržištu’. Kada sam ispunio uvjete da postanem član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, registrirao sam se kao umjetnik i od tada se vodim kao osoba koja se bavi slobodnom umjetničkom djelatnošću. Nakon više od 21 godine u zajednici, nemam ni mjeseca radnog staža izvan slobodne umjetničke djelatnosti. Danas je 27 godina otkada sam prodao svoju prvu fotografiju za koju sam dobio honorar. Nakon te prve naplaćene fotografije, nastavio sam ih naplaćivati – i počeo živjeti od toga.

U fotografiju sam ušao jer sam vidio da se mogu kreativno izraziti, da mi ona predstavlja veselje, a ne posao. Jasno je da postoje vidovi fotografije koji se mogu pretvoriti u unosan posao – dokumentarne fotografije, fotografiranje vjenčanja… Ljudi koji se time bave sigurno dobro zarađuju, ali ja nisam imao potrebe niti želje ići u tom smjeru. Imao sam sreće da sam mogao pristojno zaraditi s ovim što sam radio. Možda su i drugi kolege mislili raditi slobodnije, ali jednostavno prilike nisu dale. Osim suradnje s Dinom Dvornikom, ponosan sam i na knjigu Celebrity Fair (koja donosi sto dvadeset i jednu portretnu fotografiju hrvatskih popularnih medijskih ličnosti, op.a.),a tu je i Fotosofia – projekt u koji je kao početna točka uključen esej Fotosofia (objavljen 1996., riječ je o skupu osobnih teoretskih razmišljanja o fotografiji, op.a.). Iz toga je izrastao seminar, iz njega stranica, iz toga projekt ‘Fotosofi u akciji’, projekt koji i dalje raste, i to je jedna priča koju pokušavam konstantno nadograđivati.

Velik izazov i radost predstavljao mi je i moj SF roman ‘Xavia’, koji je osvojio je i nagradu SFERA za najbolji SF hrvatski roman 2009. godine. Već dulje vrijeme prije pisanja romana sam razmišljao o prebacivanju ljudske psihe u virtualni oblik, pitao se postoji li mogućnost postojanja naše osobnosti u virtualnom svijetu. Ta razmišljanja su me progonila dok ih nisam izbacio iz sebe. I tako sam četiri godine radio na nečemu za što nisam znao kako će u konačnici izgledati, ekstremno sam puno u to vrijeme naučio o pisanju, usput sam imao sreće upoznati niz ljudi iz nefotografskih miljea koji te prepoznaju kao nekoga u koga se isplati uložiti. Prijatelj mi je nedavno poslao vijest koju je čitao, a koja kaže da je jedan ruski milijarder upravo krenuo raditi na onome o čemu sam pisao u ‘Xaviji’ – da se do 2045. godine patentira tehnologija koja će nam omogućiti nastavak života u virtualnom svijetu. U svojoj sam knjizi izvukao sve znantvene pretpostavke za to, hodočastio sam kod doktora znanosti na Institutu Ruđer Bošković (IRB), zatim na Institutu za fiziku Sveučilišta i PMF-u, koji su mi pričali o tome, htio sam s njima podesiti znanstvene činjenice iz romana da budu znanstveno moguće. U Hrvatskoj su moj roman prije četiri godine primijetili većinom ljudi koji vole SF, a to je zapravo manje SF, a više drama koja ima itekakve veze sa stvarnošću. Jer jedan kvalitetan SF kroz fikciju zapravo priprema čovjeka za ono što će doći u budućnosti. Rus o kojem pričam, Dmitrij Isakov, je to prepoznao. Žao mi je što u Hrvatskoj nije prepoznat investicijski potencijal za takvo nešto, kod nas nažalost nema novca da se takvom idejom pozabavi recimo Institut Ruđer Bošković.

Danas gotovo svatko ima mobitel u džepu. Malo sam zbrajao i došao do podatka da 2,5 milijarde ljudi ima priliku napraviti fotografiju, imaju ili klasični fotoaparat ili fotoaparat ugrađen u mobitel. Pozdravljam svakoga tko se služi fotografijom kao načinom komunikacije, jer onaj tko fotografira prenosi neku informaciju, u tom smjeru svi su dobrodošli. Drago mi je vidjeti kako ljudi sve više komuniciraju putem fotografije, a mi profesionalni fotografi možemo pomoći onima koji se fotografijom amaterski bave da im fotorukopis bude jasniji.

S obzirom na ovu činjenicu, da je fotografija danas svima dostupna, mnogim je profesionalnim fotografima ugrožen posao. No, tržište je otvoreno, ljudi rade, a urednici biraju tko im je najadekvatniji za obavljanje posla. Kapitalizam je takav da čovjek mora uvijek biti dovoljno dobar kako bi zadržao svoje radno mjesto. Mlađi ljudi žele raditi, i oni moraju od nečega živjeti, a stariji kolege imaju više iskustva i nastoje sačuvati dignitet profesije. Nisam ljubitelj toga da se fotografija zlorabi u smislu paparazzi fotografija, ali to su neka emocionalna pitanja koja svatko mora riješiti sam sa sobom.

Ja sam cijeli svoj radni fotografski vijek išao u smjeru da si stvaram sve više kreativne slobode, da si postavim nekakvu situaciju gdje ću moći raditi kreativne projekte i od njih pristojno živjeti, da sam što više šef svoga projekta. Kao netko tko se godinama bavi fotografijom, često imam više fotografskog iskustva od nekog direktora koji od mene naručuje fotografiju. On može imati neku svoju viziju, ali ja moram imati autoritet da mu dam konzultaciju na način da zaštitim svoj kreativni rad koliko je to moguće. Naravno, nije uvijek takva situacija. Kada radiš promidžbenu fotografiju, imaš nalogodoavca kojeg trebaš saslušati i ti ga slušaš u onoj mjeri u kojoj možeš sačuvati svoj kreativni rad. Imao sam sreće da nikada nisam imao nalogodavca za kojeg sam morao raditi fotografije koje nisam htio potpisati. Uvijek sam išao u tom smjeru da nekako ne dođe do toga, već da se nađe kompromis koji će zadovoljavati sve strane. Tijekom godina se oko tebe skupe ljudi koji vole tvoju nezavisnost i vole imati u svojoj kampanji čovjeka koji je autentičan. U marketingu se uvijek gleda da su projekti kreativni i originalni. Čak i kad za agencije radim reklamne kampanje, često imam ostavljenu dovoljnu dozu kreativnosti. Ali najbolje je kada imaš svoj projekt koji je autentičan, prezentiraš ga nekom i on kaže, ‘Da, ja to želim za svoju sljedeću kampanju’. Tu je onda riječ o tvom projektu koji si ponudio nekome za koga misliš da će mu se uklapati u marketinški plan u nadolazećem razdoblju, a oni ga otkupe ako im se svidi – oni tako imaju originalnu kampanju iza koje stoji projekt s umjetničkom težinom, a ti dobiješ dobroga klijenta s kojim možeš projekt realizirati u najboljem mogućem izdanju.

Što se tiče pregovora oko prodaje nekog rada, treba imati na umu da se ne prodaje autorsko pravo, već se prodaje korištenje rada za određene svrhe. Pregovori su uglavnom otvoreni, ne postoji fiksna cijena. Stvar je u tome što fiksnu cijenu ne možeš postaviti jer ni ti niti klijent na ishodištu ne znate koji će biti načini korištenja. Oni vide da je to dobro, ali ne znaju još uvijek za što će rad upotrijebiti – pa ‘brainstormingom’ kristalizirate načine korištenja. Cijena nije ista ako će rad biti korišten samo na webu i samo u Hrvatskoj ili u cijeloj regiji na billboardima. Teško je reći standardni iznos. Osobno uvijek gledam biti svjestan situacije u kojoj se nalazimo, pa neki puta i ‘pomazim’ klijenta, izađem mu u susret na račun prijašnjih i budućih suradnji.

>>> Radove Damira Hoyke možete pogledati ovdje

Ostale priče iz rubrike ‘Ja, poduzetnik’ pročitajte ovdje!