EuroART93 je tvrtka osnovana 1993. s glavnim naglaskom na marketing i internet aplikacije. Iza sebe ima preko 150 internet stranica koje su grafički i idejno riješili. O tvrtki i njenom razvoju piše njen osnivač Jurica Vuković…

Kao i u svakoj dobro priči i ovdje su se neke stvari trebale pogoditi baš kako treba. Fakultet Organizacije i Informatike u Varaždinu, završio sam 1999 g. i nekako prirodnim putem odlučio da ću otvoriti svoju tvrtku (tada je već moja majka vodila EuroART93, bazično DTP i knjige). Umjesto otvaranja tvrtke preuzeo sam EuroART93 (i dan danas mi nije jasno čemu ovaj 93, ali legende kažu da je 93 kada se osnivala firma, već postojao jedan EuroART, pa smo morali dodati 93 u naziv firme) i u to vrijeme 1999. Zaista nisam znao u kojem će smjeru tvrtka ići da li čisto IT-jevskom ili više dizajnerskom.

Dok je većina mojih kolega s faksa ili bliskih prijatelja ulazilo u dobre IT tvrtke, ja sam si odredio dva razloga zašto imati svoju firmu:

a)Nebrojene mogućnosti – širenja, zapošljavanja, novih poslova, novih klijenata
b)Raditi kada želim

Trećeg nije bilo. Tada niti sam razmišljao o novcima i profitu, ova točka b) je tipično gdje svi mladi poduzetnici „fail-ju“ i to „big time“. Imam prilike često razgovarati s poduzetnicima koji često spominju da će otvoriti svoju firmu da mogu raditi kada hoće, da imaju slobodu i sl. Velika zabluda. Tek kada otvoriš svoju tvrtku, svoj „playground“ shvatiš da ubrzo radiš 12 sati dnevno, a i vikendi postaju vrlo realna opcija rada, jer u firmi su uvijek nešto treba raditi.

Točka a) je zaista postala onaj razlog koji me  je držao i koji me i dalje drži u agenciji. Ali do svih tih klijenta i poslova trebalo je tek doći. Web je krenuo i ja sam nekako potpuno prirodno povezao IT i grafički dizajn na najbolji mogući način. Tada je trebao samo jedan čovjek da 'hendla': DreamWeaver (tada još Macromedijin) + ImageReady (light verzija PhotoShop-a, koji Vam je sam „rezao“ dizajn u HTML, naravno u tablicama). Vrlo brzo sam shvatio da će uskoro svatko imati svoju web stranicu i ono što će ih odvajati od drugih je: pametan sadržaj i „wow“ dizajn. O UX/Ui tada nije bilo niti riječi, bitno je da imaš stranicu koja će biti „ljepša“ od tvog konkurenta. Web 2000 g. u Hrvatskoj bio je tzv „O nama – Naše usluge – Novosti – kontakt“ i ja sam svakom klijentu (tada još samo klijentima iz Siska), pristupao vrlo pažljivo. Danima i noćima razmišljao sam kako vizualno posložiti homepage, crtao dizajn po papirićima dok sam bio po tulumima, skupljao inspiracije na sve moguće načine i jednostavno počeo živjeti Web dizajn. Nije bilo trenutaka da negdje u sebi nisam imao projekt za odraditi, koji sam proživljavao kroz sve aspekte svog života. Klijenti su bili caffe bar-ovi u Sisku, male tvrtke i neprofitne organizacije. Novaca nije bilo, a nije ga trebalo niti biti, osim ako je s vremena na vrijeme trebalo „ubosti“ neki hardware ili kupiti uredski materijal.

Tada sam radio sam, prosječno 5-6 stranica na godinu + tradicionalni marketing (vizualne identitete tvrtki, oglase, knjige i sl.) I onda prvi klijent iz Zagreba… zove da je u Sisku i da bi došao da agencije da se dogovorimo oko posla. Agencije? Moja agencija je bila soba u kojoj sam radio i spavao, a baka je uredno kuhala u kuhinji do. Miris dinstanog luka, bio je simpatičan za klijenta, ali naravno i on i ja smo znali kako stvari stoje i koliko ja realno prema tome mogu naplatiti Web stranicu.

Nije trebalo dugo da se stvari vrlo brzo pomaknu. 2001-2003 EuroART93 preselio se u centar Grada Siska u nekih 50 m2 i tada je već tvrtka dobila 2 zaposlenika. Ja i Vikor Bublić marljivo smo radili na novim projektima, neprestano se usavršavajući. Prvi originalni Photoshop, prvi originalni Dreamweaver, kupnja klime, stolica jasno mi je dalo do znanja da s cijenama koje imam nećemo daleko dogurati i da Web dizajn više nije „zabava-hobi“, već stvar koja bi mogla biti velika.

Kako je rastao EuroART tako su rasli i naši klijenti, dolazili novi, veći i s većim zahtjevima. Prošlo je vrijeme „all-in-one“ zaposlenika, te sam se bacio u traženje kvalitetnih ljudi koje sam podijelio na: dizajnere, web developere i programere. Tražio sam da svaki od njih bude „fah idiot“ u svom poslu, kao što sam ja otišao potpuno u dizajn, tako sam i od drugih tražio da budu vrhunski u svom poslu. Ubrzo je firma brojala 5 ljudi i lagano smo počeli dobivati i velike Hrvatske klijente: Carina RH, Badel, Labud, Encian… koji su uvijek u nama vidjeli zaista iskrenu predanost njihovi projektima.

Svaki klijent donosio je nešto novo, svaki klijent je od mene tražio novu dozu kreativnosti. Sada smo već radili ozbiljno dane i noći, a ja sam shvatio da ako me nešto može okarakterizirati onda je to defintivno „workoholic“. Nije mi bilo problem dogovarati poslove po Hrvatskoj rijekom radnog dana, a onda navečer otvarati Photoshop i uz dobru glazbu raditi na projektima. Dva projekta su bila definitivno prekretnica. Prvi je bio Hrvatskoj „Byblos“ club u Poreču. Klijent koji nam je dao potpuno otvorene ruke da radimo što želimo samo da je „wow“, i tada smo prvi u Hrvatskoj koriste i Flash (koji je tada bio na svom vrhu) napravili site koji je u pozadini ima fullscreen video, dobra house glazba je svirala i odjednom smo se našli u vodećim svijetetskim Web časopisima (.net), te dobili niz nagrada.

Drugi projekt je bio Bimini bay Web stranica. Mali otok na Bahamima koje je bio u vlasništvu Hilton grupacije i još danas nije mi jasan razlog zašto su i kako došli do nas, ali mislim da je bilo povezano s Byblos „hypo-om“. 🙂 Bimini je bio još heavy Flash Web site, radili smo ga doslovno bez prekida 10 dana u smjenama, istraživali što sve Flash može s videom i na kraju za njega također pokupili velik broj nagrada… Tada moj veliki problem je bio nedovoljna delegacija zadataka, jednostavno mislio sam da sve što izlazi iz EuroART, moram napraviti ja i vrlo brzo sam došao do situacije nepoštivanja rokova, jer su klijenti rasli, a tvrtka je bila na nekih svojih 7 ljudi nedovoljno za vođenje toliko klijenata, različitih branši i zahtjeva…

Meni osobno to je bio najteži period u firmi. Financije mi nisu dopuštale zapošljavanje dobrih dizajnera, a lokacija u Sisku,  nije omogućavala velik broj kreativnih osoba za zapošljavanje. Ono od čega nisam odustajao je bilo da svakom klijentu i njegovom budgetu damo najbolji mogući proizvod. Lagano kaotićan i dalje sam vodio dvije funkcije u firmi: direktora i dizajnera, što je u to vrijeme bila nemoguća misija.

Tada je bila samo jedna odluka ili se vraćam u „manufakturu“ ili se otvaramo kao full digitalna agencija i postavljamo stvari na svoje mjesto. 2010. Došli smo do 11 ljudi, ja sam zaposlio napokon dizajnere, izvršio obuku kako da rade stvari s EuroART potpisom i postao kreativni direktor, što mi je napokon bilo mijesto u firmi koje sam oduvijek želio.

Danas EuroART93 ima 13 ljudi. 3 programera, 4 dizajnera, 3 web developera, 2 accounta, prodaju i napokon funkcioniramo kao prava agencija. Imamo vlastiti CMS, i svaki novi projekt veliko nam je veselje. Digitalna agencija znači da radimo mobilne aplikacije, social APP-ove i puno manje web stranice kao takve. Postali smo globalni igrači i sljedeći korak po meni je širenje u svijet i otvaranje podružnica u svijetu (Njemačka i Francuska je ono na čemu trenutno radimo). Ono što nam je u početku bila mana, a to je lokacija Siska, danas je prednost. Imamo niske troškove „održavanja pogona“, stvorio sam svojevrsnu mikroklimu u kojoj radimo, a Sisak ponekad zaista djeluje kao 'anti-stres program između neprestanih deadline-ova novih projekata…

Danas nam fizički u Sisak dolaze klijenti iz Kanarskih otoka, Floride, Norveške… i to je ono što me ispunjava kada shvatim da smo postali globalno selo i da dobar proizvod uvijek dođe do „dobrih“ kupaca.

Danas više nego ikada shvaćam da:

– Ono što si ti, to je i tvoja firma
– Ljudi su najbitniji dio tvrtke
– Tvoj proizvod/usluga mora biti poseban, autentičan….
– Samo predanost i upornost rješavaju teške situacije. Sjajno je biti talent, ali za velike stvari trebaš imati puno „utakmica“ u nogama…