Trgovac robom široke potrošnje svoje poslovanje većim dijelom bazira na trgovinama koje ima zakupljene u trgovačkim centrima, što mu omogućava određenu fleksibilnost jer u slučaju pada prodaje ima mogućnost lakšeg odlaska s određene lokacije.

Međutim, s obzirom da su vremena teška, te je potrošnja građana sve slabija, sada se događa da su trgovine sve manje profitabilne, te je trgovac nažalost primoran zatvoriti određene trgovine. Sada se postavlja pitanje da li postoje dodatne porezne obveze kada se imovina iz takve trgovine rashoduje iz poslovnih knjiga?

Općenito o ulaganjima u tuđu imovinu

U sklopu obavljanja svoje redovite djelatnosti, poduzetnici često nemaju vlastite poslovne prostore, već uzimaju poslovne prostore u najam, koje zatim adaptiraju i uređuju. Navedeno predstavlja njihovo ulaganje u tuđu imovinu. Takva ulaganja predstavljaju dugotrajnu imovinu poduzetnika jer, gledajući s ekonomske strane, sve potencijalne koristi i rizici prelaze s iznajmljivača na poduzetnika koji je unajmio prostor.

Ulaganja u tuđu imovinu se sa operativnog pogleda mogu podijeliti na dvije temeljne kategorije:

Adaptacije i slična ulaganja u prostor koja se ne mogu fizički odvojiti iz tog prostora (adaptacija prostora – adaptacijom se smatra ulaganje, odnosno dodavanje novog, a ne popravak ili zamjena postojećeg);
Ulaganja u prostor koja se mogu fizički odvojiti, što obuhvaća opremanje prostora stolovima, ormarima i slično.

Ova potonja ulaganja koja se fizički mogu odvojiti bi poduzetnik trebao klasificirati kao vlastitu dugotrajnu imovinu, ali se većinom u praksi klasificira kao ulaganje u tuđu imovinu, jer se ista koristi u tuđem prostoru, odnosno iznajmljenom prostoru. Također, napominjemo kako je bitno razlikovati ulaganje  i održavanje (tekuće i investicijsko), jer održavanje predstavlja porezno priznate troškove u razdoblju u kojem su nastali.

Međutim, veoma često spomenuta ulaganja zbog loše poslovne odluke ne budu profitabilna, te se prijevremeno raskidaju ugovori o najmu takve imovine. Kada poduzetnik, raskida ugovor o najmu, događa se da imovina koju koristi više neće donositi ekonomsku korist te ju je potrebno rashodovati.

Zamislite situaciju kada veliki trgovci izlaze iz poslovnih prostora u trgovačkim centrima. Tada se u praksi otpisuju milijunski iznosi ulaganja u tuđu imovinu!

Što o rashodovanju ulaganja u tuđu imovinu kaže Porezna uprava?

Porezna uprava na navedeno gleda na način da poduzetnik prilikom izlaska iz poslovnog prostora vrijednost ulaganja u tuđu imovinu (knjigovodstvena ili procijenjena tržišna vrijednost) treba prefakturirati vlasniku prostora (za imovinu koju nije moguće odvojiti/koristiti) ili se imovina nastavlja koristiti u nekom drugom prostoru (za imovinu koju je moguće fizički odvojiti/koristiti). U takvim situacijama, ne postoji problem s aspekta poreza na dodanu vrijednost (nadalje „PDV“) i poreza na dobit (nadalje „PD“), odnosno Porezna uprava smatra da se spomenuta imovina i dalje koristi u poslovne svrhe.

Ipak, problem se javlja jer tržišni uvjeti često onemogućavaju poduzetnike (najmoprimce) da prefakturiraju svoja ulaganja na vlasnika prostora (što pogotovo vrijedi za velike trgovačke centre) ili nije moguće prenijeti dio imovine u novu lokaciju. U nastavku se nalazi mišljenje Porezne uprave koje se bavi upravo spomenutom problematikom.

Sukladno mišljenju Porezne uprave (Klasa: 410-01/10-01/1551, Ur. br: 513-07-21-01/10-02, od 29. Prosinca 2010.), kada se ulaganje u tuđu imovinu ne prefakturira na vlasnika niti se nastavlja koristiti u drugom poslovnom prostoru u poslovne svrhe, tada je na tržišnu vrijednost rashodovane imovine (koju nije moguće nastaviti koristiti) potrebno obračunati PDV, a sama neamortizirana vrijednost takve imovine (kao i trošak PDV-a koji bi trebalo obračunati) bio bi porezno nepriznati rashod s aspekta PD-a.

Porezna uprava svoje stajalište temelji na jednom od temeljnih računovodstvenih načela – „sučeljavanju prihoda i rashoda“, te navodi da se rashodi razdoblja mogu porezno priznati samo ako služe kako bi poduzetnik ostvario prihode. Budući da u slučaju izlaska iz tuđeg prostora, rashodovanje ulaganja u tuđu imovinu neće u budućnosti generirati prihode poduzetniku, sukladno stajalištu Porezne uprave, samo rashodovanje ne bi bilo priznato s aspekta PD-a.

Što bi o tome govorila zdrava poslovna logika?

Pitanje koje se iz ove problematike proizlazi: „Zašto bi posljedica krive poslovne odluke ili krize bio porezno nepriznati rashod?“ Svjedoci smo svakodnevnih posljedica takvih odluka na poslovanje društva, od prenatrpanog skladišta zbog kojeg se zalihe moraju prodavati s gubitkom pa do otpremnina nesposobnim direktorima. Primjenjujući spomenutu analogiju, mogli bismo kao ekstreman primjer ustvrditi da otpremnina direktoru, koji nije bio uspješan, ne bi bila porezno priznati rashod jer ne doprinosi generiranju budućih prihoda.

S obzirom na već prethodno spomenuto stajalište Porezne uprave, u slučaju njihova nadzora, vjerojatno bi nastupila situacija gdje bi Porezna uprava naknadno zaračunala PDV na tržišnu vrijednost rashodovane imovine i osporila priznavanje troška neamortizirane vrijednosti takve imovine (uvećala osnovicu PD-a za takav rashod) te zaračunala zatezne kamate.

Međutim, poslovna logika govori nam da su spomenuti rashodi rezultat krive poslovne odluke (a ne privatnog hira) i tržišnih uvjeta koji su nepovoljni za najmoprimce, te shodno tomu da bi spomenuti rashodi trebali biti porezno priznati s aspekta PD-a i ne bi trebali predstavljati isporuku s aspekta PDV-a. Drugim riječima, smatramo da je ovu situaciju potrebno postaviti upravo suprotno, tj. putem nadzora utvrditi situacije gdje se vrše prijenosi imovine bez naknade, a ne širokom intervencijom pokušati oporezivati svaki gubitak ekonomske kontrole nad imovinom. Kao usporedba, zašto bi se šteta na automobilu uslijed neoprezne vožnje priznavala u porezne svrhe, a legitimni otpis ulaganja u trgovinu prikazivao kao neposlovan kada se isti otpisuje nakon nekoliko godina?

Nismo sigurni da ovakvim postupanjem porezna uprava pokazuje puno razumijevanje za poduzetnike i značajne rizike koji isti poduzimaju kako bi ostvarili prihode.

Preporuke poduzetnicima

Kada govorimo o ulaganju u tuđu imovinu, ono što bi iz Mazars Cinotti društava svakako savjetovali poduzetnicima bi bilo kako slijedi:

pokušati u ugovore o najmu ugraditi klauzule o povratnoj prodaji barem dijela ulaganja učinjenih u poslovni prostor, a u slučaju prijevremenog raskida ugovora;

prilikom ulaska u centre, sa vlasnicima centara pokušati dogovoriti da isti preuzmu veći dio ulaganja u prostor, a da se navedeno kompenzira većom najamninom kroz određeno razdoblje.

Na takav način, u slučaju izlaska iz prostora, ono što će poduzetnik se eventualno platiti je odšteta centru zbog prijevremenog raskida ugovora što je u potpunosti priznat rashod, a nemamo situaciju da iznosimo imovinu gdje plaćamo PDV i porez na dobit na tržišnu vrijednost.

Ovakva koncepcija ujedno predstavlja i financiranje poduzetnika od strane centra;

pokušati koristiti što veći broj montažnih elemenata u prostorima, koje je kasnije moguće iznijeti iz prostora, pa makar na odlagališta otpada koja će Vam izdati potvrdu o uništenju.

Na ovakav način, će se barem uštedjeti veći dio poreznih rashoda koji mogu nastati u slučaju nadzora porezne uprave.

Članak napisao Mazars Cinotti Consulting

Mazars Cinotti Audit, Mazars Cinotti Consulting i Mazars Cinotti Accounting su specijalizirana društva koja počivaju na principima profesionalnosti, te pružanja vrijednosti za novac našim klijentima.

Društva Mazars Cinotti su specijalizirana za pružanje revizijskih, poreznih, financijskih te računovodstveno – knjigovodstvenih usluga. Pokrivamo cijeli spektar usluga s navedenih područja te za iste posjedujemo potrebne licence te višegodišnje međunarodno i domaće iskustvo. Mazars Cinotti društva su članovi Mazars grupe. Mazars je međunarodna, neovisna organizacija specijalizirana u područjima poreza, revizije, računovodstva te pravnog i poslovnog savjetovanja (www.mazars.com).