Prema stavu Vrhovnog suda u presudi br. Rev-481/04 navodi se da je protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju izjavio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati.Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi u tome što je nad dužnikom C. d.o.o. bio pokrenut stečajni postupak, a tužena banka nije prijavila svoje potraživanje u stečajnom postupku iako je to morala učiniti prema odredbi čl. 1007. ZOO. Ta činjenica nema značaja za odgovor na pitanje je li ovrha dopuštena ili nije, pri čemu treba reći da se odredbom čl. 1007. ZOO uređuje odnos između vjerovnika i jamca iz ugovora o jamstvu u slučaju stečaja glavnog dužnika (s tim da smanjenje obveze glavnog dužnika u stečaju ne povlači za sobom i smanjenje obveze jamca), a ne odnos između založnog vjerovnika i založnog dužnika. Valjalo je zbog tih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu. Opaska priređivača: međutim, vjerovnik (ovdje banka) odgovara jamcu za štetu sukladno članku 1007. (sada 114.) ZOO koja bi mu nastala zbog propusta prijave tražbine u stečaj glavnog dužnika, a koja šteta prvenstveno može nastati ukoliko su vjerovnici u stečaju djelomično ili u cijelosti namireni u visini iznosa koje se mogao u stečaju time namiriti, ali i u vidu drugih prava koja je jamac od vjerovnika  mogao u stečaju dužnika preuzeti.

Bankarska garancija može biti samostalno prenosiva

Prema stavu Vrhovnog suda u odluci br. Revt-65/2002 navedeno je sporno pitanje ustupanja prava iz bankarskih garancija. Prema čl. 1086. ZOO svoja prava iz bankarske garancije korisnik može ustupiti trećem samo s ustupanjem potraživanja koje je osigurano garancijom i prijenosom svojih obveza u vezi s osiguranim potraživanjem. Prijenos prava iz bankarske garancije uvjetuje se dakle istovremenim prijenosom potraživanja i obveza, a što u suštini znači prijenosom osnovnog ugovora u vezi kojega je izdana bankarska garancija. To je logično kada su u pitanju akcesorne bankarske garancije. Samostalna bankarska garancija (garancija "bez prigovora") odvojeno je i posebno uređena (čl. 1087. ZOO) i na nju se ne može primijeniti pravilo o ustupanju prava sadržano u čl. 1086. ZOO. Samostalna bankarska garancija je odvojena od osnovnog ugovora  s kojim banka izdatnik garancije nema nikakve pravne veze. Ako bi se i na tu bankarsku garanciju primijenilo pravilo iz čl. 1086. ZOO više se ne bi radilo o samostalnoj garancijskoj obvezi, već o akcesornoj. Za ocjenu prenosivosti prava iz samostalne bankarske garancije mjerodavno je stoga ono što je ugovoreno između banke garanta i korisnika garancije. Banka izdatnik samostalne bankarske garancije odgovara onako kako je navedeno u garanciji što uključuje i osobu kojoj je dužna platiti (korisnika garancije), a u garanciji naravno može biti određeno da je ona prenosiva i tada će banka biti dužna osobi kojoj su prava iz garancije ustupljena. Na temelju sadržaja svake sporne bankarske garancije bilo je potrebno je utvrditi radi li se o akcesornoj ili samostalnoj bankarskoj garanciji. Nije odlučno koje sve obveze općenito primatelj tražbine (cesionar) ima i prema kome i na koji način ih je preuzeo (ugovorom o generalnom zastupanju ili na drugi način), već pitanje jesu li na njega prenesene obveze koje su u vezi s osiguranim potraživanjem.

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik