Prema odluci Vrhovnog suda RH br. Revr-769/2011,  sud je zaključio da time što je tužiteljica faktično radila kod tuženika do 31. ožujka 2010. nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 10. st. 5. Zakona o radu, jer su stranke cijelo vrijeme pregovarale o statusu tužiteljice kod tuženika, odnosno u konkretnom slučaju nije izostala savjesnost i poštenje poslodavca jer je namjeravao s tužiteljicom sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. prosinca 2010. Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZR ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, a čl. 10. st. 5. ZR propisano je ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovoga Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Sporno je je li radom kod tuženika i nakon 1. siječnja 2010. došlo po zakonu do sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Pravilno je drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 10. st. 5. ZR odbio tužbeni zahtjev. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom da su stranke prije isteka ugovora o radu koji je bio sklopljen na određeno vrijeme vodile razgovore o isteku toga ugovora o radu i o značenju toga za tužiteljicu jer prestaje raditi kod tuženika, tuženik je u pokušaju da nekako riješi radnopravni status tužiteljice, a ne da bi zlorabio institut rada na određeno vrijeme, ponudio tužiteljici sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme

Član uprave d.o.o. ne odgovara za štetu prema vjerovnicima

Prema odluci Vrhovnog suda RH br. Rev-237/2010 odredba čl. 430. st. 1. ZTD-a je, doduše do 2004. godine, upućivala na odgovarajuću primjenu odredbi čl. 252. ZTD-a, ali se prema  sadržaju te odredbe to odnosilo samo na odnos koji je uređivala ta odredba – na dužnost članova uprave da vode poslove društva pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i da čuvaju poslovnu tajnu društva, a sve budući se to jedino podrazumijeva iz u toj odredbi korištenog izraza "ovdje" – a ne i na odnos iz odredbi daljnjih stavova, pa ni na odnos vjerovnika društva s ograničenom odgovornošću i članova uprave toga društva. Spomenuto shvaćanje proizlazi i iz odredbe st. 5. čl. 430. ZTD-a, koja uređuje pitanje odgovornosti članova uprave društva s ograničenom odgovornošću za štetu zbog nemogućnosti namirenja vjerovnika društva, ne određujući pritom da ti vjerovnici društva mogu zahtjev za naknadu štete postaviti prema članovima uprave toga društva. Sukladno tome, vjerovnicima društva s ograničenom odgovornošću spomenute odredbe ZTD-a, a na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev prema II. tuženiku, nisu davale aktivnu legitimaciju da naknadu štete koju trpe zbog nemogućnosti naplate svoga potraživanja od društva ostvaruju od direktora i vlasnika društva. To što je Zakonom o izmjenama i dopunama ZTD-a iz 2003. pitanje odgovornosti članova uprave društva s ograničenom odgovornošću uređeno na drugačiji način, upućivanjem na odgovarajuću primjenu odredaba čl. 252. ZTD-a, nema značaj za ovu parnicu. 

Odgovara:  Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik