Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-2147/2001 opravdane razloge za sudski raskid ugovora o radu prvostupanjski sud obrazlaže ponašanjem tužiteljice koja je, bez odgovarajuće odluke Upravnog odbora, kao ovlaštena osoba, na štetu tuženog potpisala mjenicu koja je služila kao sredstvo vraćanja kredita u iznosu od 500.000,00 kn koji je odobren poduzeću P. s kojim poduzećem tuženi nije bio u nikakvom poslovnom odnosu.

Drugostupanjski je sud, preinačavajući u tom dijelu odluku prvostupanjskog suda odbio navedeni zahtjev smatrajući, u bitnome, da okolnosti na kojima se temeljio izvanredni otkaz ugovora o radu koji je utvrđen nedopuštenim ne mogu biti opravdani razlog za sudski raskid ugovora o radu. Ovaj revizijski sud ne može prihvatiti takvo stajalište drugostupanjskog suda kao pravilnim. Naprotiv, prema stajalištu ovog revizijskog suda okolnost da je izvanredni otkazu govora o radu utvrđen nedopuštenim ne mora sama po sebi isključivati mogućnost da određene okolnosti koje su bile osnov za izvanredni otkaz ugovora o radu mogu imati značaj opravdanih razloga za sudski raskid ugovora o radu.

Pri tome treba polaziti od toga da se Zakonom o radu propisane pretpostavke za izvanredni otkaz ugovora o radu (čl. 107. ZR) razlikuju od pretpostavki predviđenih za sudski raskid ugovora o radu u smislu odredaba čl. 116. st. 2. istog Zakona. Stoga, iako nisu bile ispunjene sve kumulativno predviđene pretpostavke za dopuštenost izvanrednog otkaza ugovora o radu (npr. otkaz nije dat u zakonom predviđenom roku, a to je slučaj u ovom predmetu, ili se određeno ponašanje ne može kvalificirati kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa) to još ne mora isključiti samo po sebi mogućnost ocjene da iz razloga navedenih u odluci o otkazu, postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa nije moguć, a što daje osnov za donošenje odluke o sudskom raskidu ugovora o radu.

Zahtjev za raskid i utvrđenje raskida

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-232/2004 tužena i u reviziji navodi da je tužitelj jednostranim raskidom ugovora i napuštanjem spornog poslovnog prostora taj korak učinio na svoj rizik i opasnost, pa mu stoga ne pristoji pravo na podnošenje tužbe za raskid ugovora kada zakonskih uvjeta za raskid ugovora nema. Tužitelj međutim nije zahtijevao da sud svojom odlukom raskine ugovor niti je prvostupanjski sud donio presudu kojom se ugovor raskida.

Prvostupanjski sud je donio deklaratornu presudu kojom utvrđuje "da je raskinut ugovor od 21. prosinca 1994. godine". Dakle, ne da ga raskida, već da je raskinut. Utvrđuje ono što je već postojalo u trenutku donošenja presude, tj. da je ugovor raskinut. Bilo je dovoljno utvrditi je li ugovor raskinut ili nije, a nije relevantno koja ugovorna strana ga je raskinula i tko je kriv za raskid, odnosno je li ugovor raskinut po samom zakonu. Ovaj sud je suglasan da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 137. ZOO na koje se pozvao prvostupanjski sud. Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete (čl. 132. st. 1. ZOO). U ovoj parnici nije istaknut zahtjev za naknadu štete pa je neodlučno postoji li krivnja za raskid ugovora. U slučaju raskida ugovora svaka strana ima pravo u smislu čl. 132. st. 3. ZOO tražiti da joj se vrati ono što je dala.

Obveza vraćanja onoga što je primljeno ne ovisi o tome tko je izjavioraskid ugovora i čijom krivnjom je došlo do raskida. U konkretnom slučaju to znači da tužitelj ima pravo tražiti da mu tužena vrati ono što je primila, a utvrđeno je da je primila 175.000 DEM.koja izričito propisuje da je porezni obveznik vlasnik vozila, a ne daje mogućnost da je porezni obveznik onaj koji raspolaže tim dobrom. Valjalo je stoga temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu tužitelja odbiti kao neosnovanu. 

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik