Opoziv uprave je valjan dok se ne presudi drugačije

Autor: Mićo Ljubenko , 06. veljača 2013. u 20:20
Mićo Ljubenko

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik.

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revt 48/10  pravilno je drugostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 424. st. 3. ZTD-a s obzirom da članovi Uprave nisu imenovani Društvenim ugovorom, već ih je imenovala Skupština društva.Prema odredbi čl. 441. st. 1. toč. 3. ZTD-a, a koja se odnosi na društvo s ograničenom odgovornošću, za opoziv članova uprave nadležna je skupština društva, s time da se ta ovlast može dati nekom drugom, ali se to mora izričito navesti u društvenom ugovoru.Budući da u Društvenom ugovoru, odnosno konkretno u odluci o osnivanju društva s ograničenom odgovornošću nije navedeno da takvu ovlast ima neko drugo tijelo, to je Skupština ovlaštena donositi odluku o razrješenju uprave društva. Upravo je Skupština društva tuženika ta koja imenuje i opoziva članove Uprave posebnom odlukom koja se donosi dvotrećinskom većinom ukupnih glasova društva, kako to proizlazi iz čl. 10. tuženikova Društvenog ugovora. Stoga treba primijeniti odredbu čl. 14. st. 3. tuženikova Društvenog ugovora, prema kojoj član Uprave koji je član društva može biti opozvan i razriješen samo zbog važnog razloga koji je utvrđen odlukom Skupštine. Budući da je Skupština utvrdila taj važan razlog, to je odluka Skupštine o razrješenju tužitelja kao člana Uprave donesena u skladu s tuženikovim Društvenim ugovorom, a ista nije ni protivna odredbama ZTD-a o opozivu člana uprave društva s ograničenom odgovornošću, prema kojoj je opoziv odnosno razrješenje s mjesta člana uprave moguće u svako doba, bez navođenja bilo kakvog razloga (čl. 424. st. 1. ZTD-a).  U tom slučaju opoziv je valjan sve dok se o njegovoj eventualnoj nevaljanosti ne odluči pravomoćnom odlukom suda, napose je li za opoziv postojao važan razlog, te se ovdje na odgovarajući način primjenjuju odredbe čl. 447. i čl. 448. ovog Zakona.

Nadležnost suda RH – tuženik strana osoba

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev x 456 predmet ovoga spora je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da joj tuženici solidarno isplate utuženu deviznu svotu koja predstavlja štedne uloge građana koji su bili deponirani u Glavnoj filijali u Z. prvotuženika Lj. b. d.d. i drugim organizacijskim jedinicama u Republici Hrvatskoj.U ovom slučaju sporna je međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske u parnici između tužitelja Z. b. d.d. Z. i tuženika N. Lj. b. d.d. Lj. za ispunjenje novčane obveze tužene po osnovi deviznih depozita koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod Lj. b. d.d. Lj., Glavne filijale Z. i drugih organizacijskih jedinica Lj. b. u Republici Hrvatskoj.Prema odredbi čl. 55. ZRS-a u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova.Obveza koja je predmet ovoga spora nastala je na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze prvotužena Lj. b. d.d. imala je na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo. Jurisdikcija hrvatskog suda zasniva se i na pravilu iz odredbe čl. 54. st. 1. ZRS-a po kojemu u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom.Tuženik N. Lj. b. d.d. Lj. ima imovinu u Republici Hrvatskoj jer je na nju prenesena sva imovina Lj. b. d.d. Lj. Nižestupanjski sudovi su se, ocjenjujući svoju međunarodnu nadležnost, bavili pitanjem odgovornosti drugotužene za obveze prvotužene prema štedišama po osnovi deviznih depozita, što u ovom stadiju postupka nije odlučno. Za zasnivanje međunarodne nadležnosti dovoljna je okolnost postojanja tuženikove imovine na području Republike Hrvatske, a pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva riješit će se u parnici."

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik

Komentirajte prvi

New Report

Close