Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Rev-1227/2007  , odredba predmetnog ugovora o prijenosu založnog stana u vlasništvo prednika tužiteljice je ništav u smislu navedene zakonske odredbe – što znači da ne proizvodi pravne učinke.

Također, treba dodati da se prema odredbama Zakona o vlasništvu (čl. 115. u vezi s čl. 120.) vlasništvo nekretnine na temelju valjanog pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige, pa pravni posao (ugovor) predstavlja samo jedan od konstitutivnih elemenata za stjecanje vlasništva (titulus). No, taj pravni posao mora biti valjan, a ako je ništav, tada ne proizvodi pravne učinke i ne može predstavljati podlogu za stjecanje prava vlasništva.  Dakle, odgovor na postavljeno pravno pitanje je da založni vjerovnik ne može steći pravo vlasništva na temelju odredbe ugovora o založnom pravu na nekretnini (hipoteka) kojom je ugovoreno da založni vjerovnik stječe vlasništvo založene nekretnine u slučaju da dužnik ne isplati dug do određenog vremena. U konkretnom slučaju to znači da je ugovorna odredba o prijenosu vlasništva predmetnog stana na prednika tužiteljice ništava – bez pravnog učinka, pa se, s obzirom na sve navedeno, niti tužiteljica ne može osnovano pozivati na tu ugovornu odredbu.

Valjanost potpisa na dostavnici se pretpostavlja

Prema stavu Vrhovnog suda RH u odluci br. Revr-260/2008 obrazlažući reviziju tužitelj ističe da presuda nije dostavljena osobno punomoćniku tužitelja  u smislu čl. 142. st. 1. ZPP-a, a niti je zaprimljena po osobi navedenoj u čl. 141. ZPP-a, pa su nižestupanjski sudovi pogrešno utvrdili dan dostave. Revizija je neosnovana. Tužitelj neosnovano osporava utvrđenje nižestupanjskih sudova da je prijepis presude uručen odvjetniku tužitelja 4. srpnja 2006. budući da to proizlazi iz priložene dostavnice. Dostavnica je javna isprava, te za nju vrijedi zakonska presumpcija o dokaznoj snazi takve isprave, a punomoćnik tužitelja tijekom postupka i provođenje izviđajnih radnji od strane prvostupanjskog suda nije s osnovom pobio utvrđenje da mu je dostava uredno izvršena, budući da na okolnost usporedbe potpisa na dostavnici i potpisa punomoćnika nije predložio nikakve dokaze. Na revizijske navode valja odgovoriti da prema odredbi čl. 139. ZPP-a dostava odvjetniku kao punomoćniku može se obaviti i predajom pismena osobi koja radi u odvjetničkom uredu, pa prema tome kad dostavu treba dostaviti odvjetniku kao punomoćniku stranke nije potrebna dostava u vlastite ruke.

Pripisivanje kamata moguće do 1. travnja 1994.

Prema stavu Vrhovonog suda RH u odluci br. Rev-35/2011 ističe se da su primjenom dopuštenog složenog kamatnog računa (koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici) pripisane kamate postale sastavni dio glavnice i da je tako (legalno) formirana glavnica, zatečena na dan metodskog prijelaza, od 1. travnja 1994. osnovica za obračun daljnjih zateznih kamata primjenom proporcionalne metode, a ne početna (izvorna) glavnica. Pritom je ispravno shvaćanje drugostupanjskog suda da obračunavanje zateznih kamata do 31. ožujka 1994. na revaloriziranu glavnicu nije protivno načelu monetarnog nominalizma. Naime, i ovaj sud je suglasan s motrištem drugostupanjskog suda da su propisi do 1. travnja 1994. koji su odredili primjenu složenog kamatnog računa, koji podrazumijeva pripisivanje dospjelih kamata glavnici, bili nužni u vrijeme tadašnje monetarne situacije kad zakonske zatezne kamate, ma koliko god bile propisane visokim stopama, nisu mogle pratiti visoku inflaciju. Stoga je revalorizacija glavnice primjenom komforne metode načina obračuna kamata imala svrhu korekcije načela monetarnog nominalizima. Također, suprotno navodima revizije, takvom metodologijom kamatnog izračuna nije povrijeđeno niti načelo zabrane anatocizma (tj. zabrane uglavničenja, kapitalizacije, dospjelih kamata).

Odgovara: Mićo Ljubenko, dipl. iur

Pitanja šaljite na redakcija@poslovni.hr s napomenom za rubriku savjetnik