Postoji li nešto što pametni ljudi rade često, pa i redovito, a bez smisla? Razuman bi odgovor bio ne, jer ne bi to radili često, ili nisu pametni. Kod većine poslovnih emailova vidjet ćemo na kraju dugi, gusti pasus gdje se opisuje što sve pošiljatelj nije mislio ni htio, što ne želi da znamo, što trebamo zaboraviti ako smo pročitali i kako ćemo sami biti krivi ako njegovu pogrešku prosljedimo dalje – ili ako smo njegovom porukom dobili računalni virus.

Pravni cilj
Disclaimer u emailu nismo svakako uveli mi u Hrvatskoj. Mnogi disclaimeri su na engleskom jeziku, jer su mnogi pošiljatelji jednostavno prepisali takve tekstove iz raznih emailova iz inozemstva. Zašto su ih mnogi unijeli u svoje emailove može biti zanimljivo pravno, ali i psihološki. Jedan dobar odgovor može biti da svatko ima prirodnu potrebu sa sebe skinuti breme bilo kakve odgovornosti. Makar bilo kako, tek da se osjeća neodgovornim. Koliko takva prirodna potreba ima pravnog smisla i snage drugo je pitanje.Disclaimer se stavlja u službene emailove ipak zbog pravnog, a ne psihološkog cilja. Disclaimer se najčešće prevodi kao "izjava o odricanju od odgovornosti", što možda može biti jezično i drugačije prevedeno, ali svakako je točno kao cilj koji se želi postići.

Na prvi pogled zvuči logično, a kad takvu izjavu dobijemo od ozbiljne i ugledne kompanije ili institucije zvuči i uvjerljivo. Kako zaključivanje na prvi pogled nije bitno različito od površnog zaključivanja, zanimljivo je vidjeti do kakvih se zaključaka dolazi ako doista želimo saznati kakav pravni učinak može imati disclaimer.  Pravno gledano, načelno nije moguće odricati se od svoje odgovornosti, ako ste nekome nanijeli štetu. Odricati se možemo naših prava, a ne možemo se odricati naših dužnosti ili odgovornosti.

Priznanje pogreške
U našem pravu pitanje odštete i odgovornosti uređuje jedan vrlo tradicionalan zakon (o obveznim odnosima) utemeljem još u vrijeme austrougarske države. Osoba koja svojom radnjom počini drugome štetu ne bi se mogla osloboditi odgovornosti, ako zatim ili pritom naglasi da se odriče svoje odgovornosti. Kad isti ili proslijeđeni email vide i pogrešni primatelj i osoba koja nije htjela da se poruka dostavi drugim osobama, jasno je da je šteta već počinjena i da disclaimer nema učinak. U određenim okolnostima, ulogu disclaimera može dijelom zamjeniti novi email pošiljatelja koji će upravo naznačiti svojim riječima da je riječ o pogrešnoj dostavi. Korištenje funkcije recall najčešće neće opozvati poruku, ali može biti također korisno kao dokaz da se htjela ispraviti pogreška.

Time će se pravno pokazati da je uložena određena pozornost, makar i nakon već učinjene pogreške, da se ipak pojasni da je riječ o pogrešci. Pravno se cijeni što je učinila osoba da smanji već nastalu štetu, a iz toga se dalje tumači je li uopće štetu počinila običnom ili grubom nepažnjom ili možda čak, namjerom. Kada bi pošiljatelj email poruke zauzeo stav da nije htio dodatno obavijestiti pogrešnog primatelja o pogrešci, iako ju je uočio, jer je imao upisan disclaimer, to se može uzeti čak kao otegotna okolnost, jer nije poduzeo sve što je mogao da smanji štetu. Disclaimer nas tako može dovesti i do zablude o neodgovornosti. Radi njega možda nećemo dovoljno obraćati dužnu pozornost kome smo poslali poruke te ako smo pogriješili nećemo dodatno reagirati.

Ni koristan, niti štetan 
Nije li neobično da disclaimer nitko nikada nije stavljao u tiskovnu poštu da bi se zaštitio od svoje pogreške, ako je poštu adresirao pogrešnom pošiljatelju? Nije li neobično da takve, makar kratke izjave ne stavljamo u SMS poruke, a u pravilu čak niti u emailove koje šaljemo sa smartphona. Što se postiže upozornjem koje stoji na kraju poruke? Dakle, kad smo pročitali sve što nismo smjeli pročitati, pošiljatelj nas upozori da nismo to trebali čitati ili da nije odgovoran ako poruka sadrži računalni virus. Kakav je nadalje značaj tog upozorenja kad je jasno da se npr. proslijeđenim porukama lako oduzima ili dodaje tuđi sadržaj, te primljeni sadržaj sam po sebi nije pouzdan. Što ako je u proslijeđnoj poruci netko izbrisao prethodni discaimer? Kako znati da je pošiljatelj doista slučajno posalo email pogrešnoj osobi? Disclaimer neće na sve to dati odgovore. Informatičko utvrđenje vjerodostojnosti sadržaja emaila, bez izuzimanja računala primatelja i pošiljatelja, gotovo je nemoguće. Osobito nije moguće u parnici dugo nakon štetnog emaila gdje se ne mogu koristiti mogućnosti MUP-a za kaznene postupke.

Kako dokazati da se netko nije poslužio tuđom email adresom? Odgovoran ipak može biti samo čovjek, a ne virtualni email account. U svakom takvom slučaju bit će važnije tko je poslao poruku kome i kakvu, te koliko se iz samog slučaja može zaključiti da je do pogreške došlo na način koji se moguće može objasniti, iako se ne može opravdati. Na primjer, ako je pogrešan primatelj ima isti početak email adrese, koja se automatski otvara iz adresara svakako nije isto kao i kada je pošiljatelj morao upisati sam, prvi puta, adresu pogrešnog primatelja. U drugom slučaju, ako je još k tome primatelj osoba koja nije smjela primiti poruku jer se upravo nje tiče ta poruka, disclaimer tu neće imati bitan značaj. Možda smo blizu zaključku da tzv. disclaimer nije koristan, ali ni štetan, već da je samo suvišan.