Članak preuzet s portala Fininfo, koji svojim korisnicima na jednom mjestu osigurava visokokvalitetne informacije o financijskom stanju, poslovanju i rizicima hrvatskih pravnih subjekata

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (dalje u tekstu: Zakon) stupio je na snagu 1.10.2012.g.

Njime se uređuju:

a) financijsko poslovanje poduzetnika,

b) rokovi ispunjenja novčanih obveza i pravne posljedice zakašnjenja s ispunjenjem spomenutih obveza,

c) postupak predstečajne nagodbe,

d) druga pitanja u vezi s navedenim pod točkama a, b i c, te…

e) prekršajne i prijelazne odredbe.

Zakonom se pokušava uvesti disciplina u financijsko poslovanje poduzetnika i rokove plaćanja obveza te posljedično smanjiti nelikvidnost, koja predstavlja jedan od najvećih problema hrvatskog gospodarstva.

Nadalje, cilj je Zakona omogućiti restrukturiranja poduzetnika (društava) temeljem kojih bi oni postali likvidni i solventni, kao i postići povoljnije uvjete namirenja tražbina vjerovnika od onih koji bi se ostvarili da je protiv dužnika otvoren stečajni postupak.

Iako u Zakonu to nije izričito spomenuto, vjerujemo da je intencija zakonodavca u vezi s predstečajnom nagodbom bila opsežnija, tj. da se procesima restrukturiranja želi omogućiti transformacija poduzetnika u subjekte koji će biti opstojni i konkurentni na tržištu te biti od koristi vjerovnicima, zaposlenicima, vlasnicima i hrvatskom gospodarstvu, kao i očuvati održiva radna mjesta te povećati zaposlenost.

Štoviše, primjenom Zakona trebalo bi se ostvariti sustavno smanjenje zaduženosti hrvatskih pravnih subjekata jer je trenutna razina duga previsoka i onemogućava gospodarski razvoj.

Pregled Zakona

Financijsko poslovanje

Odredbe Zakona vezane na financijsko poslovanje odnose se na poduzetnike, pravne i fizičke osobe koja samostalno obavljaju gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti.

Njima se definiraju obveze uprave i nadzornog odbora u osiguranju likvidnosti i solventnosti, kao i način upravljanja imovinom i obvezama u cilju podmirenja svih dospjelih obveza.

Likvidnost je u smislu Zakona definirana kao sposobnost pravodobnog plaćanja novčanh obveza, dok solventnost predstavlja trajniju sposobnost ispunjavanja svih novčanih obveza.

Nadalje, dužnost uprave je praćenje, procjena i održavanje adekvatne razine kapitala i dugoročnih izvora financiranja u odnosu na rizike poslovanja (adekvatnost kapitala).

Zakonom se propisuje nastanak neadekvatnosti kapitala, koji se pojavljuje kada gubitak iz tekuće godine zajedno s prenesenim gubicima dosegne polovinu visine temeljnog kapitala.

U slučaju kada nastupi neadekvatnost kapitala uprava treba analizirati uzroke njenog nastanka te predložiti mjere za ostvarenje adekvatnosti kapitala u rokovima definiranim Zakonom.

Sukladno odredbama Zakona, ispunjenje novčanih obveza među poduzetnicima može se ugovoriti u roku do 60 dana, odnosno iznimno u roku do 360 dana pod uvjetom da je dužnik izdao vjerovniku sredstvo osiguranja tražbine koje ima učinak ovršne isprave.

Kada se osoba javnog prava pojavljuje kao dužnik poduzetnika, ugovorni rok za plaćanje novčane obveze jest do 30 dana, odnosno iznimno do 60 dana. Zakon predviđa i sankciju za kašnjenje u plaćanju obveza u paušalnom iznosu od 300,00 kuna.

U slučaju nastanka nelikvidnosti, odnosno:

a) kašnjenja u ispunjenju obveza čiji iznosi prelaze 20% vrijednosti obveza iz zadnjeg financijskog
izvješća više od 60 dana ili
b) kašnjenja u isplati plaća u visini ugovorene plaće te pripadajućih poreza i doprinosa dulje od 30 dana, poduzetnik prema Zakonu može obavljati samo plaćanja nužna za redovno poslovanje (tražbine radnika, operativni troškovi poslovanja, nabava robe i usluga potrebnih za redovito poslovanje, PDV, trošarine i drugi porezi te troškovi postupaka pred javnim tijelima).

Također, poduzetnik koji dospije u stanje nelikvidnosti ne smije poduzimati radnje koje bi za posljedicu imale oštećenje ili dovođenje vjerovnika u neravnopravan položaj.

Nadalje, od dana nastanka nelikvidnosti, poduzetnik treba poduzeti mjere financijskog restrukturiranja radi ponovnog uspostavljanja likvidnosti,a ukoliko poduzetim mjerama restrukturiranja izvan postupka
predstečajne nagodbe ne uspije uspostaviti stanje likvidnosti, treba u roku od 60 dana pokrenuti postupak predstečajne nagodbe.

Od trenutka otvaranja postupka predstečajne nagodbe do pravomoćnosti rješenja kojim se odobrava
predstečajna nagodba, poduzetnik može obavljati i druga plaćanja na temelju prethodno pribavljene suglasnosti povjerenika predstečajne nagodbe,a od pravomoćnosti rješenja o predstečajnoj nagodbi može poduzimati i poslove koji su sadržani u sklopljenoj predstečajnoj nagodbi.

Zakon definira i slučajeve nastanka insolventnosti poduzetnika: a) nesposobnost za plaćanje – ako trajnije ne može ispunjavati svoje dospjele novčane obveze i kada u Očevidniku redoslijeda osnova za plaćanje postoje evidentirane neizvršene osnove za plaćanje u razdoblju duljem od 60 dana i b) prezaduženost – ako vrijednost njegove imovine ne pokriva postojeće obveze. U navedenim slučajevima insolventnosti, poduzetnik je dužan najkasnije u roku od 21 dan pokrenuti postupak predstečajne nagodbe.

Predstečajna nagodba

Zakonom se definira provođenje postupka predstečajne nagodbe nad pravnim osobama, trgovcima pojedincima i obrtnicima te njeno sklapanje. Naime, predstečajna će se nagodba smatrati sklopljenom ako na nju dobrovoljno pristanu dužnik (poduzetnik) i potrebna većina vjerovnika.

Postupak predstečajne nagodbe provodi se u regionalnim centrima Financijske agencije, dok u slučaju kada ukupan iznos dužnikovih obveza naveden u izvješću o financijskom stanju i poslovanju dužnika prelazi iznos od 10.000.000,00 kuna, isključivu nadležnost imaju nagodbena vijeće regionalnog centra u Zagrebu.

U Zakonu se ističe hitnost postupka predstečajne nagodbe koji se mora dovršiti u roku od 120 dana od njegovog otvaranja, odnosno u roku od 60 dana u slučaju skraćenog postupka predstečajne nagodbe. Postupak predstečajne nagodbe pokreće se samo na prijedlog dužnika.

Prijedlog za otvaranje postupka predstečajne nagodbe između ostalog treba sadržavati: izvješće o financijskom stanju i poslovanju, plan financijskog i operativnog restrukturiranja, izvješće ovlaštenog revizora (procjenu vrijednosti društva te pozitivno mišljenje o planu financijskog i operativnog restrukturiranja), popis imovine i obveza dužnika, izjavu da sklapanje predstečajne nagodbe neće utjecati na tražbine radnika, kao i opis pregovora s vjerovnicama.

U planu financijskog i operativnog restrukturiranja potrebno je navesti navesti opis činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi postojanje uvjeta za otvaranje postupka predstečajne nagodbe, izračun manjka likvidnih sredstava na dan priloženih financijskih izvještaja, opis mjera financijskog i operativnog restrukturiranja i izračun njihovih efekata na manjak likvidnih sredstava, odnosno na profitabilnost poslovanja i otklanjanje insolventnosti, plan poslovanja za razdoblje od pet godina i planiranu bilancu, prijedlog predstečajne nagodbe, koji treba uključivati analizu tražbina prema veličini i kategoriji te izračun troškova restrukturiranja.

Zakon također specificira mjere financijskog restrukturiranja – smanjenje i odgodu dospijeća obveza, povećanje temeljnog kapitala, otplatu u ratama, izmjenu rokova dospijeća kamata i drugih uvjeta kredita ili zajma, otpust duga ili kamata, unovčenje ili prijenos imovine radi namirenja tražbina, izvršenje, izmjenu ili odricanje od založnog prava, davanje dodatnih sredstava osiguranja od strane dužnika ili trećih osoba, pretvaranje tražbina vjerovnika u kapital, povezivanje poduzetničkim ugovorima i/ili dokapitalizaciju strateškog partnera, kao i druge mjere koje omogućavaju da dužnik postane likvidan i solventan.

U slučaju kada je dužnik organiziran kao društvo kapitala, može u prijedlogu predstečajne nagodbe ponuditi vjerovnicima da po vlastitom izboru: pristanu na smanjenje tražbina i odgodu rokova ispunjenja tražbina i/ili svoje tražbine unesu u temeljni kapital dužnika. Nadalje, dužnik može vjerovnicima s osiguranim tražbinama ponuditi veći broj dionica ili veći nominalni iznos udjela od onih koje nudi za neosigurane tražbinu koje se unose u temeljni kapital. U postupku povećanja temeljnog kapitala dužnika radi provedbe financijskog restrukturiranja primjenjuju se odgovarajuće odredbe Zakona o trgovačkim društvima.

Rješenje o otvaranju postupka predstečajne nagodbe donosi nagodbeno vijeće. Njime se vjerovnici pozivaju da u roku od 30 dana prijave svoje tražbine, a razlučni i izlučni vjerovnici da u roku od 30 dana obavijeste nagodbeno vijeće o svojim pravima.

Vjerovnici s pravom odvojenoga namirenja (razlučni vjerovnici) su vjerovnici u postupku predstečajne nagodbe ako im je dužnik i osobno odgovoran ili ako se odreknu odvojenog namirenja i tada imaju pravo glasa (u suprotnom predstečajna nagodba na njih ne djeluje). U slučaju kada se razlučni vjerovnici ne odreknu odvojenog namirenja, oni imaju pravo pokrenuti sudski ili javnobilježnički ovršni postupak radi prodaje stvari ili unovčenja prava.

O planu financijskog restrukturiranja vjerovnici odlučuju glasovanjem. Vjerovnici se u svrhu odlučivanja o planu financijskog restrukturiranja dijele na tri ili više grupa, od kojih jednu čine tijela javne uprave i trgovačka društva u većinskom državnom vlasništvu, drugu financijske institucije, a treću ostali vjerovnici. Plan financijskog restrukturiranja smatra se prihvaćenim ako za njega glasuju vjerovnici čije tražbine prelaze polovinu vrijednosti prijavljenih tražbina za svaku grupu vjerovnika ili ako za njega glasuju vjerovnici čije tražbine prelaze 2/3 vrijednosti svih prijavljenih tražbina.

Ako plan financijskog restrukturiranja ne bude prihvaćen, postupak predstečajne nagodbe se obustavlja, osim u slučaju kada vjerovnici čije tražbine čine natpolovičnu većinu svih prijavljenih tražbina predlože dostaviti izmijenjeni plan financijskog restrukturiranja.

Dužnik koji nije suglasan s planom financijskog restrukturiranja predloženim od strane vjerovnika, može predložititi novi plan financijskog restrukturiranja, a ukoliko niti taj plan ne bude prihvaćen, postupak predstečajne nagodbe će se obustaviti.

Zakonom je definiran skraćeni postupak predstečajne nagodbe koji se provodi kada ukupne obveze dužnika navedene u izvješću o financijskom stanju i poslovanju ne prelaze iznos od 1.000.000,00 kuna i kada dužnik zapošljava manje od 10 radnika.

U skraćenom postupku predstečajne nagodbe prijedlogu za predstečajnu nagodbu potrebno je priložiti: izvještaj o financijskom stanju i poslovanju dužnika, podatke o ukupnom iznosu tražbina vjerovnika na datum sastavljanja financijskog izvještaja, popis vjerovnika koji imaju pravo odvojenog namirenja, izjavu da ako predstečajna nagodba bude sklopljena, neće utjecati na tražbine radnika, izjavu dužnika ovjerenu od javnog bilježnika da financijski izvještaji potpuno i istinito prikazuju njegovo financijsko stanje i poslovanje, ovjerene sporazume o prihvaćanju plana financijskog restrukturiranja s vjerovnicama čije tražbine prelaze većinu definiranu Zakonom.

U razdoblju od otvaranja do kraja postupka predstečajne nagodbe dužnik smije plaćati samo uz prethodnu suglasnost povjerenika predstečajne nagodbe.

Nadalje, postupci ovrhe i osiguranja, započeti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, prekidaju se. Za vrijeme trajanja postupka predstečajne nagodbe ne može se protiv dužnika dopustiti ovrha radi osiguranja, niti ovrha radi namirenja tražbina u pogledu kojih postoji ovršna isprava donesena do toga dana, što se ne odnosi na izlučne i razlučne vjerovnike koji su pravo odvojenog namirenja stekli 60 dana prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe.

Također, otvaranjem postupka predstečajne nagodbe izvršava se prijeboj utvrđenih tražbina s dospjelim protutražbinama dužnika.

Sukladno odredbama Zakona, dužnik treba osigurati da sve mjere financijskog restrukturiranja iz plana restrukturiranja pod kojima su vjerovnici prihvatili predstečajnu nagodbu, budu provedene u rokovima određenim za njihovu provedbu. Dužnik za svako kalendarsko tromjesečje mora sastaviti izvješće o provedbi financijskog restrukturiranja.

Treba spomenuti da od dana otvaranja postupka predstečajne nagodbe pa do dospijeća tražbina utvrđenih nagodbom ne teku kamate.

Na temelju predstečajne nagodbe dužnik se oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. Tražbine vjerovnika iz predstečajne nagodbe smatrat će se potpuno namirenim ako su namireni iznosi utvrđeni u predstečajnoj nagodbi, dok vjerovnici koji su djelomično namireni u smislu predstečajne nagodbe prijavljuju u stečajnom postupku ukupnu tražbinu umanjenu za iznos namiren po predstečajnoj nagodbi.

Zakon je definirao i računovodstveni tretman iskazivanja efekata predstečajne nagodbe. Tako se u računu dobiti i gubitka dužnika kao prihod ne iskazuje smanjenje ili prestanak obveza dužnika na temelju prestanka tražbine vjerovnika unesene u temeljni kapital društva i smanjenje tražbine vjerovnika.

Prekršajne, prijelazne i završne odredbe

U Zakonu su određene novčane kazne za kršenje zakonskih odredbi, od 10.000,00 do 1.000.000,00 kuna za poduzetnike, odnosno od 1.000,00 do 50.000,00 kuna za odgovorne osobe poduzetnika.

Dužnici koji u trenutku stupanja na snagu Zakona ispunjavaju uvjete za pokretanje postupka predstečajne nagodbe, dužni su u roku od 90 dana pokrenuti postupak predstečajne nagodbe.

Analiza Zakona

U dijelu Zakona koji se odnosi na financijsko poslovanje definirane su dužnosti uprave i nadzornog odbora u upravljanju likvidnošću i solventnošću te adekvatnošću kapitala, kao i rokovi za ispunjenje obveza te sankcije za nepravovremeno plaćanje. Također, na ovom su mjestu u Zakonu definirani okidači za pokretanje mjera financijskog restrukturiranja, odnosno postupka predstečajne nagodbe (Zakonom definirani rokovi za pokretanje postupka predstečajne nagodbe po našem su mišljenju, u većem broju slučajeva, neprimjereno dugi).

Istaknuli bismo da Zakon navodi mogućnost vansudske nagodbe vjerovnika koja treba biti dovršena u roku od 60 dana od nastanka nelikvidnosti.

Osim prekratkog roka za provođenje vansudske nagodbe, jedna od važnijih primjedbi na Zakon je što isti ne potiče i ne precizira sustavne i organizirane vansudske nagodbe vjerovnika u ubrzanom postupku predstečajne nagodbe (engl. expedited reorganization proceedings).
Naime, vrijeme je u restrukturiranju presudno te najčešće samo pravovremena reakcija i poduzete mjere restrukturiranja osiguravaju uspjeh reorganizacije. U modernim zakonskim rješenjima (npr. američko, njemačko, UNCITRAL-ove smjernice) stoga se potiču i zakonski omogućavaju ubrzani postupci prisilne nagodbe, koji u takvim slučajevima ostavljaju šansu postojećoj strukturi dužnika da zadrži kontrolu nad društvom (engl. debtor in possession).

Ovakvim bi se rješenjem osigurala i veća vjerojatnost od nepojavljivanja vijesti o likvidnosnim problemima društva, koja najčešće uzrokuje paničnu reakciju manjih vjerovnika (dobavljača) te ugrožava restrukturiranje, a ujedno bi se i smanjili troškovi postupka vansudske nagodbe.

Mogućnost za pokretanje predstečajne nagodbe isključivo od strane dužnika često je u drugim zakonima riješena na spomenuti način i do određenog vremenskog trenutka te su u tu svrhu definira koncept prijeteće nelikvidnosti (engl. imminent illiquidity).

U tim se slučajevima dužniku uobičajeno ostavlja određeno vrijeme za pripremu plana restrukturiranja unutar kojeg vjerovnici ne mogu prisilno naplaćivati svoje tražbine (engl. standstill period).

Nakon proteka prijeteće nelikvidnosti, koja je najsličnija definiciji solventnosti u Zakonu, tj. nastupom nelikvidnosti, pravo na pokretanje procesa predstečajne nagodbe uobičajeno se daje i vjerovnicima društva (takvo rješenje je primjerice u njemačkom zakonu).

Naime, argument za davanje mogućnosti vjerovnicima za pokretanje postupka predstečajne nagodbe je zaštita njihovog interesa jer se vrijednost tražbina vjerovnika može umanjiti prolongacijom procesa restrukturiranja, s kojim dužnik može odugovlačiti.

Evidentan cilj zakonskih odredbi vezanih na financijsko poslovanje smanjenje je nelikvidnosti te uspostavljanje reda i platežne discipline. Također, vjerojatna intencija odredbi o adekvatnosti kapitala i uvjetima za započinjanje postupaka predstečajne nagodbe smanjenje je zaduženosti hrvatskih poduzetnika i gospodarstva.

Pomak u razmišljanju prema ostvarenju gore navedenih ciljeva te zakonsko propisivanje pravila financijskog poslovanja i uvjeta za pokretanje predstečajne nagodbu svakako su pohvalni.

Vjerujemo da će posljedično dio poduzetnika koji stvara platežnu nedisciplinu i nelikvidnost, te koji se ne mogu uspješno restrukturirati biti eliminiran s tržišta, što će doprinijeti poboljšanju platežne discipline.

Ipak, smatramo da Zakon neće omogućiti planirano smanjenje nelikvidnosti i zaduženosti.

Naime, pretpostavke za stvaranje likvidnosti sustava nisu administrativne te će ključne biti ekonomske mjere u cilju oživljavanja gospodarstva, profitabilni projekti i društva koji stvaraju vrijednost jer će spomenuto omogućiti transfer likvidnih sredstava iz financijskog sustava u realnu sferu gospodarstva.

Ostale pretpostavke smanjenja zaduženosti i zakonska rješenja koja bi isto mogla potaknuti, uz već navedeni ubrzani postupak vansudske predstečajne nagodbe, navodimo u nastavku teksta.

Smatramo da u Zakonu nisu primjereno riješena pitanja vezana uz odlučivanje dužnika u postupku predstečajne nagodbe (npr. u Zakonu uopće nije predviđen odbor vjerovnika koji bi trebao biti jedno od ključnih tijela u postupku predstečajne nagodbe), kao niti implicitna suglasnost postojećoj upravi dužnika za nastavkom vođenja poslovanja društva.

Naime, jedan od najvećih praktičnih problema u procesu restrukturiranja hrvatskih društava predstavljaju postojeći vlasnici i uprava dužnika, kojima su prema Zakonu ostavljene značajne nadležnosti u vezi s donošenjem odluka oko predstečajne nagodbe.

Ovoj konstataciji u prilog idu i suvremena svjetska i europska zakonska rješenja koja toj problematici pristupaju drukčije. Jedna od dvojbenih odredbi je nužnost pristanka dužnika na predstečajnu nagodbu, koja može otežati i vremenski produljiti, odnosno odgoditi donošenje plana restrukturiranja prihvatljivog vjerovnicima, ali ne i vlasnicima i/ili upravi društva, što u konačnici može umanjiti šanse za uspješno restrukturiranje.

Stoga se u drugim zakonskim rješenjima često pronalaze odredbe koje omogućuju sudu da prihvati predstečajnu nagodbu u slučaju kada za nju ne glasuje dužnik, ako procijeni da time nisu povrijeđena njegova prava.
Trenutno rješenje navedeno u Zakonu daje mogućnost vjerovnicima da predlože alternativni plan restrukturiranja, ukoliko se ne slažu s planom koji je predložio dužnik.

Međutim, plan predložen od strane većine vjerovnika treba odobriti dužnik jer se u suprotnom isti ne prihvaća.
Smatramo da bi kvalitetnije rješenje bilo omogućiti sudu da donese odluku o prihvaćanju plana restrukturiranja predloženom od većine vjerovnika.

Nadalje, mišljenja smo da nastavak obavljanja dužnosti postojeće uprave društva nije prihvatljiv bez potpore većine vjerovnika društva.

U ovakvim situacijama, u praksi drugih zemalja, često se upravljačka struktura mijenja te na njeno mjesto dolazi nova uprava koja ima kredibilitet kod vjerovnika i iskustvo u vođenju procesa restrukturiranja društava.

Odredba Zakona prema kojoj je za suglasnost o pretvaranju tražbina vjerovnika u temeljni kapital potrebna većinska odluka skupštine društva, odnosno postojećih vlasnika dvojbena je i nije u skladu s modernim europskim zakonskim rješenjima (npr. njemačkim), gdje vlasnici mogu ostati bez bilo kakvog udjela u društvu u slučaju kada to zatraže vjerovnici u planu financijskog restrukturiranja i sud tako presudi.

Naime, u situaciji gdje se od vjerovnika traži otpis potraživanja ili njihovo pretvaranje u temeljni kapital, vrijednost postojeće vlasničke glavnice je najvjerojatnije jednaka nuli (negativna).

Stoga ostanak postojećih vlasnika u vlasničkoj strukturi nema ekonomsko uporište i u velikom broju slučajeva može dovesti do onemogućavanja provedbe plana restrukturiranja jer vjerovnici nemaju razloga pristati na takve uvjete, a postojeći vlasnici ovu zakonsku odredbu mogu koristiti za spašavanje vlastite pozicije i neprimjereni pritisak na vjerovnike.

Također, nije logično, kada već zakonodavac zahtijeva procjenu vrijednosti društva, da istu implicitno ne prihvaća u slučajevima kada je vrijednost postojećeg vlasničkog kapitala nula (negativna), kao mogućnost za istiskivanje postojećih vlasnika iz vlasničke strukture.

U Zakonu također nije predviđeno izjednačavanje pozajmica vlasnika s pozicijom vlasničke glavnice, koje je često u drugim zakonima, čime se postojeći vlasnici mogu dovesti u povlaštenu poziciju u odnosu na druge vjerovnike, posebice kod malih poduzetnika.

U velikom broju situacija razlučni vjerovnici ključni su za uspjeh restrukturiranja.

Naime, oni uobičajeno, putem založnog prava, kontroliraju ključnu imovinu društva, bez koje poduzetnik ne bi mogao poslovati (u određenim zakonskim rješenjima se iz tog razloga drukčije tretiraju operativna i neoperativna imovina dužnika).

Stoga se oni često, silom zakona, uključuju u proces predstečajne nagodbe, bez mogućnosti da u njemu ne učestvuju. Budući da takva situacija može umanjiti njihova prava vezana na ovrhu založene imovine, u takvim im se slučajevima uobičajeno priznaje privilegirani status, kroz pravo na kamatu i/ili prioritetne isplate procijenjene vrijednosti založene imovine.

Mišljenja smo da takva zakonska rješenja daju značajno veću šansu za uspješan ishod restrukturiranja.
Naš Zakon, s druge strane, trenutno omogućava da se predstečajna nagodba sklopi i bez razlučnih vjerovnika, ako se oni ne odreknu svog sredstva osiguranja (založnog prava).

Štoviše, odredbe Zakona o neplaćanju kamate na tražbine utvrđene predstečajnom nagodbom umanjuju motivaciju razlučnih vjerovnika za uključenje u postupak jer se oni trebaju odreći svog sredstva osiguranja, a zauzvrat ne primaju niti kamatu.

Potrebno je naglasiti da smanjenje obveza na prihvatljivu razinu u procesu predstečajne nagodbe često nije dovoljno da bi se osigurala likvidna sredstva potrebna za redovito poslovanje i proces restrukturiranja.

U tu se svrhu financijskim institucijama i ostalim vjerovnicima koji osiguravaju financiranje omogućuje povlašteni status (privilegirane tražbine) u odnosu na potraživanja drugih vjerovnika, o čemu se govori i u Načelima INSOL Internationala.

Vjerujemo da bi slično rješenje potaknulo aktivnije uključenje financijskih institucija u proces predstečajne nagodbe.

Od ostalih odredbi Zakona o kojima bi se moglo detaljnije raspravljati  spomenut ćemo nužnost uključivanja revizora u dio postupka predstečajne nagodbe vezan na reviziju plana restrukturiranja, relativno niske sankcije odgovornim osobama u poduzetniku za kršenje odredbi Zakona te način utvrđivanja i osporavanja tražbina vjerovnika.

Zakon je, s druge strane, kvalitetno riješio obustavu prislilnih naplata i moratorij na plaćanje obveza koje se ne odnose na redovno poslovanje poduzetnika što je uobičajeno u zakonskoj praksi drugih država, a čija je svrha omogućiti neometanu pripremu plana restrukturiranja.

Nadalje, odredba Zakona o jednakom tretmanu vjerovnika, odnosno pojedinih skupina vjerovnika, pozitivna je i uobičajena u praksi drugih zemalja.

Smatramo da je uz navedeno trebalo definirati i obvezu očuvanja imovine dužnika do trenutka sklapanja predstečajne nagodbe.

Također, kvalitetno zakonsko rješenje je i hitnost postupka, odnosno rokovi za provedbu predstečajne nagodbe, kao i uvođenje skraćene procedure za slučajeve u kojima su iznosi obveza niži, odnosno kada dužnik zapošljava manje od 10 radnika.

Skraćeni postupak predstečajne nagodbe doprinijet će rasterećenju sudova i Financijske agencije, iako je za pretpostaviti da će na njih biti veliki pritisak zbog brojnosti potencijalnih predstečajnih nagodbi, hitnosti postupaka te povećanog broja stečajnih postupaka.

Zakonodavac je dobro riješio i računovodstveni tretman iskazivanja učinaka predstečajne nagodbe kod dužnika. Vjerujemo i da će eventualni otpis potraživanja iz predstečajne nagodbe kod vjerovnika biti priznat kao porezno dopušten trošak.

Zaključak

Svakako treba pozdraviti donošenje Zakona i njegov pokušaj uvođenja financijske discipline i rješavanja gorućih problema hrvatskog gospodarstva, nelikvidnosti, restrukturiranja društava koja imaju ekonomski potencijal, zaduženosti, očuvanja održivih radnih mjesta i povećanja zaposlenosti.

Zakonska rješenja koja obrađuju sličnu tematiku imaju i druge države, a s obzirom na hrvatske specifičnosti ovaj je Zakon zaista nedostajao.

Dio rješenja ponuđenih u Zakonu je kvalitetan, kao što je navedeno u poglavlju Analiza Zakona.

Mišljenja smo da će Zakon inicirati promjene te da će se dogoditi određeni pomaci u platežnim navikama i smanjenju zaduženosti.

Ipak, s obzirom na veći broj nedostataka u odredbama postojećeg Zakona, smatramo da neće biti ostvarene sve mogućnosti i ciljevi u vezi s restrukturiranjem društava koja imaju potencijal opstanka na tržištu.

Također, značajniji pomaci u otklanjanju uzroka nelikvidnosti neće biti ostvareni administrativnim mjerama, već će se postići tek kada budu ostvare nužne ekonomske pretpostavke, od kojih je dio naveden u poglavlju Analiza Zakona.

Vjerujemo da je trenutni Zakon samo uvod u predstojeći i neizbježan val restrukturiranja društava te da će se njegove odredbe u budućnosti prilagođavati zahtjevima ključnih učesnika u reorganizacijama poduzetnika i rješenjima koja su se pokazala uspješnim u svjetskoj i europskoj praksi.