Mirovinski sustav zapeo je u tranziciji na pola obavljena posla: zadnjim izmjenama učinjen je korak prema većoj financijskoj održivosti, no to nije dovoljno ni za buduće umirovljenike, ni za državni proračun.

Žele li održati standard života koji su imali za radnog vijeka, što znači mjesečno računati sa 70 posto iznosa nekadašnje plaće, današnji radnici uz mirovinu koju će primati dodatno moraju štedjeti između 6 i 12 posto plaće svaki mjesec dok rade, pokazuje istraživanje Allianza. Žele li prosjek od 80 posto plaće, sa strane će morati spremati i do petinu plaće. U postojećem sustavu s tek pet posto izdvajanja u drugi stup, državni proračun bit će glavni izvor mirovina sve do 2041. koja je prag kad će se mirovine većim dijelom početi isplaćivati iz drugog stupa, a njihova ukupna visina će dosezati 40 posto prosječne plaće.

Da se doprinos u drugi stup poveća na 10 posto, kako je zamišljeno kad se u mirovinsku reformu krenulo, prosječna mirovina vremenom bi rasla i dosegnula polovicu prosječne plaće. U tom scenariju drugi stup bi čak 2032., odnosno devet godina ranije, preuzeo većinu financijskog tereta isplate mirovina s leđa državne blagajne.

Dizanje doprinosa na deset posto otvorilo bi rupu u proračunu od 1,7 posto BDP-a, što je i glavni razlog da su sve dosadašnje vlade bježale od njega glavom bez obzira. No, taj udar može se kompenzirati konkretnim mjerama poput bržeg dizanja praga za umirovljenje, racionalizacije povlaštenih mirovina, diferenciranjem minimalnih mirovina te revizijom sustava njihove indeksacije, izračunali su u Allianzu.