Nakon što je pet godina bila ministrica uvijek turbulentnog Ministarstva poljoprivrede, u trećem Vladinom mandatu to je ministarstvo koalicijskim sporazumom Marija Vučković napustila i zamijenila novom dužnosti ministrice u Ministarstvu zaštite okoliša i zelene tranzicije. Energično se prihvatila i ovog sektora, koji joj nije stran, jer se okolišem, razvojem i povezanim europskim fondovima bavila i ranije. No, već u startu i u ovom sektoru slijede su je velike promjene pokrenute politikom novog američkog predsjednika.
Preuzimanje statusa lidera u tehnološkom sektoru s nultom emisijom stakleničkih plinova srž je politika EU, no s dolaskom Donalda Trumpa i povlačenjem SAD-a iz zelene politike radi dizanja konkurentnosti američkog gospodarstva, to nadmetanje staje i EU postaje usamljena u predanosti ciljevima zelene politike? Što je sada smjer EU?
O smjerovima javnih politika ili o konkretnim ciljevima i unutar EU postoje različita mišljenja bez obzira na američke izbore ili najave koraka o kojima čitamo. Međutim, EU je izabrala svoj središnji put, želi osigurati ono što je za europske građane bitno, a to su, svakako, i zdrav okoliš, visok stupanj otpornosti na klimatske promjene, restauracija prirode, smanjenje onečišćujućih tvari u zraku i bolja kvaliteta zraka, manja ovisnost o fosilnim gorivima koje, za razliku od našeg, ne samo povijesno najvažnijeg partnera, SAD-a, najvećim dijelom uvozimo.
Razumno je sagledavati izazove na tom putu i činiti potrebno kako bi se osigurao neometan ekonomski razvoj i odgovarajuća podrška našim socijalno osjetljivim građanima i grupama. Ne mislim da smo usamljeni, mislim da smo izabrali biti predvodnici na tom putu koji ima velike izazove i u tom smislu se ništa nije promijenilo.
Ciljeve zelene preobrazbe i dekarbonizacije ćemo ostvarivati ako ne budemo gubili konkurentnost u odnosu na treća tržišta i ako ne budemo povećavali nejednakost u društvu. Prema tome, nema nikakvih promjena ili odustajanja od liderske pozicije u provedbi dekarbonizacije, a ostvarit će se, prije svega, stvaranjem učinkovitog okvira i poticanjem poduzetništva i inovacija.
Unatoč Trumpu?
Predsjednica EK Ursula von der Leyen je, prije nekoliko dana, naglasila ekonomsku stranu EU-SAD relacija. Riječ je o 30 posto svjetske trgovine i 40 posto BDP-a. Pri tome EU ostvaruje suficit u robama, SAD u uslugama. Trajnost i važnost transatlantskog partnerstva je, naravno, povijesna, ali riječ je i o ekonomiji. Unatoč bilo čemu. Naš će uspjeh ovisiti, prije svega, o nama samima.
No, osim SAD-a, niti Kina, niti Indija koja se sve brže razvija, ne ulažu jednako u zelenu politiku i Europa bi se de facto mogla naći u situaciji da ostane sama, čime gubi i snagu svog gospodarstva?
Što se tiče SAD-a, mislim da bismo trebali još malo pričekati, jer ne znamo što će se doista i događati u praksi. SAD je država snažnog gospodarstva najbliža idealima slobodnog tržišta u kojoj se razvijaju brojni uspješni poduzetnički projekti u području tzv. zelenih tehnologija. Štoviše, mnoge od tih tvrtki su i lideri zelene tranzicije u svijetu. Te činjenice ne bih zanemarila kada se govori o SAD-u.
Kad govorimo o Indiji, pak, ne možemo ignorirati potrebu razvoja svake zemlje, cilj da se iz statusa “zemalja u razvoju” prijeđe u “razvijene zemlje”. Indija ima relativno značajan udio u svjetskom emisijama stakleničkih plinova zbog teritorija i brojnosti stanovnika, no njezin udio po glavi stanovnika je uglavnom manji od per capita udjela bilo koje razvijene zemlje, zato i jest u središtu klimatskih konferencija pitanje pravedne tranzicije i osiguranje sredstava za nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju.
Vratimo se na EU. Da bi svoju viziju oživjela, EU je još 2019. donijela Zeleni plan, uobličila namjeravane zakonodavne aktivnosti u okviru paketa ‘Spremni za 55’, dodatno je kvantificirala svoje ciljeve kao odraz povećanih ambicija. No, otvoreno se komunicira i o tome da u tom procesu naravno postoje i rizici.
Ja osobno držim da je put dobar, da trebamo u tome ustrajati, ali i da ne smijemo pri tome zanemariti pitanje konkurentnosti i produktivnosti, osiguranja jednakih uvjeta za naše poduzetnike u odnosu prema trećima i smanjivanja birokratskih procedura. Samo tako možemo smanjiti rizike ostvarenja vizije.
Svjedočimo traženju financijske konstrukcije za povećana ulaganja u obranu koja slijede u EU u narednom razdoblju, hoće li nova geopolitička preslagivanja utjecati na smanjenje predviđenog fonda za zelenu politiku EU?
Nema nikakvih naznaka za to. Ja mogu govoriti o primjeru Hrvatske, a tako je i u drugim zemljama – ta sredstva će se samo povećavati.
Što to znači?
Ciljevi obnove i očuvanja temeljnih resursa – vode, tla, zraka – se ne mogu ostvariti bez novca, to je jasno. U našem slučaju, ovi ciljevi se podržavaju iz različitih programa, rekla bih, iz svih – Konkurentnost i kohezija, NPOO, Operativni program za pomorstvo, ribarstvo i akvakulturu, Zajednički strateški plan poljoprivrede, teritorijalni programi, dakle, iz svih tradicionalnih politika koje se sufinanciraju putem fondova formiranih iz uplata država članica.
U svim tim programima se danas prioritiziraju tzv. zeleni projekti, obnovljivi izvori, energetska učinkovitost, smanjivanje emisija CO2, bolja skrb o okolišu itd. Pored tih tradicionalnih instrumenata, u kojima ostvarivanje okolišnih i novih energetskih ciljeva dobiva još veći značaj mjeren financijskom udjelom, su prelaskom u novo financijsko razdoblje, postoje i instrumenti koji se formiraju iz sredstava ostvarenih aukcijama emisijskih jedinica.
Koja su to sredstva?
Ona su izvor za naš Modernizacijski fond putem kojeg će se, u opreznoj varijanti, financirati projekti vrijedno oko milijardu eura u narednih pet godina. Iz ovih sredstava ostvarenih trgovanjem emisijama planiramo financirati i provedbu Socijalnog plana za klimatsku politiku. Ako ga na vrijeme i uspješno pripremimo te podnesemo na usvajanje EK, ostvarit ćemo u istom razdoblju za narednih nekoliko godina oko 1,260 milijardu eura, na koje treba dodati još nacionalni udio, tako da je očekivani fond 1,68 milijardi eura.
Tu su i sredstva kojima se ne upravlja na razini zemlje članice, nego centralizirano na razini EU, riječ je o Inovacijskom fondu koji daje potporu za najinovativnije projekte, one koji zadovoljavaju određene kriterije u smislu zrelosti dokumentacije, stupnja inovativnosti, doprinosu dekarbonizaciji, racionalnosti u pogledu troškova i – ono što je zapravo i najveći test za zelenu tranziciju – procjene utrživosti onoga što će se stvoriti. Na razini EU ta sredstva Inovacijskog fonda su oko 40 milijardi eura i prve hrvatske tvrtke su već ostvarile potpore u velikoj konkurenciji.
Osim fondova koje sam spomenula, dio sredstava ostvarenih emisijama ćemo zajedno s Fondom za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost usmjeriti na različite aktivnosti koje doprinose ciljevima iz strateških dokumenata, prije svega Nacionalne razvojne strategije, Strategije prilagodbe klimatskim promjenama, Strategije niskougljičnog razvoja i Nacionalnog integriranog klimatskog i energetskog plana. Za nas je ključno pitanje otpada i energetske obnove zgrada, ali i pitanje smanjivanja emisija u prometu.
Kakvi su planovi za rješavanje problema prometa?
Što se prometa tiče, ove godine smo zajedno s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture planirali značajnije pozive iz Modernizacijskog fonda i ubrzano radimo na programima potpore, a trebaju biti dostavljeni EK i EIB-u tijekom veljače, kako bismo u ovoj godini, u trećem kvartalu, mogli objaviti prve pozive. Planiramo ići s dvije vrste poziva za promet, u jednome s bespovratnim potporama, otprilike 45 milijuna eura, a u drugome su u istom ukupnom iznosu predviđeni i zajmovi za modernizaciju i aute koji neće koristiti fosilna goriva, primjerice za taksi službe i one koji obavljaju intenzivan promet. Nastojat ćemo sagledati i pitanje javnog prijevoza.
To uključuje i pomorski i željeznički, koji iziskuju velika ulaganja?
Sagledat ćemo to sve s nadležnim resorima, no sigurno je da će biti sredstava iz Modernizacijskog fonda i za te dijelove prometa, jer će biti pojačanih zahtjeva prema njima. To se već vidi iz promjena zakonodavnih okvira za pomorski promet. Za željeznicu ćemo se uz postojeće instrumente koji prate modernizaciju sustava i mi priključiti. Do sada nam je od očekivanih 1 do 1,2 milijarde eura sredstava iz Modernizacijskog fonda Komisija odobrila planove za 262 milijuna eura ulaganja.
Ona dijelom idu na prerađivačku industriju, energetsku učinkovitost i OIE, odobren nam je program za vodno i komunalno gospodarstvo, a sada nam je cilj dobiti odobrenje sredstava za pozive za promet i za sektor toplinarstva. S obzirom na razliku između mogućih sredstava i vrijednosti odobrenih planova konkretnih ulaganja, evidentno je da postoji još velika mogućnost financiranja prioritetnih aktivnosti i od našeg Modernizacijskog fonda, pored redovnih instrumenata.
Početak ove godine obilježen je zakonskom inicijativom Vlade RH kojom se uvodi europska zelena politika u okviru paketa ‘Spremni za 55’ i ciljeva smanjenja emisija CO2 za 55 posto do 2030. Koliko smo spremni za taj cilj?
Bit će izazova. Na razini EU određen je ukupni cilj smanjenja emisija, no vodilo se računa i o stupnju gospodarske razvijenosti zemlje i drugim kriterijima, pa tom cilju ne treba svaka zemlja jednako doprinositi. Što se tiče Hrvatske, učinila je već značajne iskorake osobito u onom dijelu svog gospodarstva koje je već u europskom sustavu trgovanja emisijama stakleničkih plinova ETS.
Riječ je o velikim industrijskim sustavima, koji su već postigli velik napredak u smanjenju emisija. Točnije, radi se o 41 velikom industrijskom poduzeću i 2 operatora zrakoplova, a kojima je referentna godina 2005., no sada se ide na proširenje obveznika u ETS-u. No, kad me pitate kako stojimo s ciljevima, mogu reći da to ovisi o sektorima. Kao država u sektorima izvan sustava trgovanja emisijama mi ne postižemo zasad naš ukupni cilj i iznad smo dozvoljenih kvota emisija, ali neki sektori koji se mjere postižu cilj.
Poljoprivreda po podacima koje možemo primijetiti s obzirom na nacionalnu kvotu emisija koja je postavljena i s obzirom na ostvarene emisije čak je ispod te granice, što je vezano uz niz drugih razloga, ali generalno, ona nije pod rizikom. Ono što vidimo kao slabu točku za rast emisija jest promet i to će nedvojbeno biti najveći izazov za nas. Ovisno o razvoju situacije, može imati i negativne financijske posljedice za Hrvatsku.
Koliko tvrtki će s proširenjem ući u ETS?
Proširenje postojećeg ETS-a započelo je s 2025. te obuhvaća 22 brodarske kompanije sa 114 brodova. Novi ETS2 sustav obuhvaća 82 obveznika u kojem trgovanje emisijskim jedinicama započinje od 1. siječnja 2027. i već smo započeli s pregledom zahtjeva za dozvole.
U ETS-2, ulaze zgradarstvo i sektor cestovnog prometa. U slučaju zgradarstva posrijedi nisu vlasnici ili graditelji zgrade, nego poduzetnik koji stavlja na tržište fosilno gorivo s ciljem opskrbe zgrada zbog grijanja/hlađenja. To će dovesti do poskupljenja režija i to su osjetljivi elementi zelene tranzicije o kojima na vrijeme treba voditi računa.
Zato radimo i Socijalni plan za klimatsku politiku i računamo pokazatelje energetskog siromaštva, prometnog siromaštva, gledamo vezu između njih i kakav je rizik od povećanja ranjivosti zbog mjera koje je potrebno provesti, te na koje se instrumente osloniti. Manji dio, to je naš plan, bio bi putem izravnih potpora, siromašnim kućanstvima, te malim i srednjim tvrtkama koje budu ugrožene. Veći dio namijenjen je za investicije.
Jedna od primjedbi poduzetnika jest da im zelena politika oduzima vremena, postavljeni su visoki standardi koji opterećuje poslovanje i konkurentnost, o čemu se govori i u Draghijevom izvješću, a i Trump govori slično za svoju zemlju. Maja Pokrovac iz OIEH iznijela je podatak da je Hrvatska treća u EU po administrativnim i zakonodavnim preprekama u razvoju projekata OIE. Mora li zelena politika biti takva?
Sigurno je da se može smanjiti administrativno opterećenje, vidimo da Vlada to radi godinama i mislimo doprinijeti ovim ciljevima novim aktivnostima u našem resoru. Naš prvi doprinos tom cilju je skraćivanje vremena potrebnog za ocjenu o potrebi procjene utjecaja na okoliš i na samu procjenu utjecaja na okoliš. Napravili smo analize tog procesa, uzeli smo primjere u nekim drugim članicama, napravili smo akcijski plan za ubrzanje postupka. Prvo je potrebna izmjena nadležne uredbe, koja bi u ožujku trebala biti u savjetovanju s javnošću.
Na temelju dosadašnjeg iskustva, razdvojili bismo postupak ocjene na dva dijela – ono što se može na temelju točnih, mjerljivih pokazatelja zaključiti odmah i ono što treba proći dodatnu provjeru. Predložili bismo i obvezujuće rokove za provedbu postupka procjene, razmišljamo dio aktivnosti delegirati na županijske razine, za one postupke koji imaju lokalni karakter. Danas je postupak potpuno manualan, dakle, slijedi mu potpuna digitalizacija, te će se moći pratiti cijeli tijek postupka.
Što će u Ministarstvu biti najvažniji projekt u ovoj godini?
Osnivanje Centra za prilagodbu klimatskim promjenama. Formirat ćemo ga pri Ministarstvu, a to bi trebala biti središnja točka koja će biti podrška za usklađivanje sektorskih politika za učinkovitiju i bržu prilagodbu. Bitan segment bit će nacionalna informacijsko-edukacijska mrežna platforma o prilagodbi, koja će pružati sve informacije o projektima, aktivnostima, mjerama, rezultatima istraživanja, rizicima, klimatske parametre, kao što su temperature, oborine i ekstremne vremenske prilike.
Uključivat će projekcije za budućnost temeljene na scenarijima emisija stakleničkih plinova. Ključni suradnik bit će DHMZ, a partneri na projektu uspostave Centra su Hrvatske šume i Hrvatske vode. Platforma se naslanja na nacionalnu Strategiju prilagodbe te će pratiti utjecaje promjena na različite ranjive sektore, kao što su poljoprivreda, šumarstvo, bioraznolikost, vodni resursi, javno zdravstvo, prostorno planiranje, turizam i infrastruktura. Služit će i kao alat za procjenu ranjivosti pojedinih regija i sektora na klimatske promjene, poplave, suše.
To je nova administracija, vjerojatno će svima biti prvi komentar. Zašto je potreban Centar?
Riječ je o stručnom jačanju i dodatnom stavljanju teme u fokus kroz promjenu trenutačnog ustroja. Takve referentne centre koji integriraju sve aktivnosti koje mogu doprinositi ublažavanju promjena i prilagodbi, imaju i druge zemlje, primjerice ima ga Slovenija. Karte osjetljivosti i scenariji nisu čista papirologija. Prilagodba je nužnost kako bismo na vrijeme smanjili ranjivost društva i podigli otpornost gospodarstva na posljedice klimatskih promjena te tako smanjili štete i gubitke.
To je savjetodavno tijelo?
Ne samo savjetodavno, imat će i ulogu u edukaciji te informiranju sektora i cijele zajednice, a imat će i određene investicijske aktivnosti.
Kada će Centar biti osnovan?
Ove godine, plan je u trećem kvartalu.
