Nova Uredba Vijeća EU koja je na snazi od početka godine, a sadrži detaljnije upute vezane uz dokazivanje isporuke robe unutar granica Unije svima koji trguju donosi oštrija pravila koja je potrebno pravilno iščitati što mnoge porezne obveznike dovodi u situaciju da rješenja traže od konzultanata. Pravila koja propisuje Uredba Vijeća EU br. 2018/1918 se razlikuju ovisno o tome organizira li isporuku prodavatelj ili kupac, te tko pruža uslugu prijevoza (prijevoznik ili vlastiti prijevoz). Bez ikakve dvojbe u potrebu jedinstvene primjene stručnjaci ističu da je bitno kako se upute iščitavaju, jer je riječ o pooštravanju pravila, i riziku koji prijeti zbog pogrešnog tumačenja jer ako se u poreznom nadzoru utvrdi da porezni obveznik nije točno provodio Uredbu, na njega će se prebaciti odgovornost plaćanja PDV-a. Za prodavatelja to znači da mora imati dva neproturječna dokaza da je roba isporučena u drugu članicu. Organizira li isporuku kupac, bitna je njegova pisana izjava koju mora dostaviti prodavatelju do 10-tog u narednom mjesecu koji slijedi nakon isporuke. No, revizorica Dubravka Kopun upozorava da se za razliku od ranije izjave (u primjeni do kraja 2019. bila je uobičajena pri isporuci ako je prijevoz obavljao prodavatelj u drugu članicu) sad traži izdavanje izjave naknadno. “Bit će neophodno osigurati naknadno prikupljanje izjava o zaprimanju robe u drugu članicu u roku od 10 dana nakon okončanja mjeseca u kojem je roba isporučena. Ako se dokazi ne osiguraju, na taj račun morat će se obračunati hrvatski PDV”, ističe Kopun.

Uredba je reakcija na porezne prijevare i projicirani gubitak prihoda od PDV-a od 11%,2% u proračunima članica, tj. u 2017. riječ je o 137,5 mlrd. eura. Usto, razlog je i što su različite zemlje članice imale različita pravila za porezne obveznike vezane uz isporuke u druge članice, pa je i to dovodilo do pravne nesigurnosti za porezne obveznike.

Direktno se implementira i u hrvatski zakonodavni sustav, bez promjena Zakona o PDV-u.

Europska komisija 20. prosinca je izdala provedbene upute – tzv. 2020 VAT Quick Fixes, u kojima navodi da članice EU u svoj zakonodavni okvir mogu uvesti i pojednostavljenje inače jedinstvenog režima provedbe. Prošlo je od tada više od mjesec dana, u međuvremenu je Uredba stupila na snagu, a kako isporuke roba zacijelo nisu stale mnoštvo je oko toga upita, pa i vrlo jasnih očekivanja od strane vodećih konzultantskih kuća, od RRIF-a, RIF-a i TEB-a nadalje, da će neku kvalitetniju uputu ipak dobiti i od Ministarstva financija. Što se tog resora tiče, na upit o svemu nismo zaprimili odgovor do zaključenja izdanja.

Novi dokazi o obavljenoj isporuci, predviđeni na jedinstveni način Uredbom, nisu tako jednoobrazni gledajući korištenje u svim članicama. Dobar primjer je službeni dokument koji pri izvozu izdaju javni bilježnici, jer je predviđen Uredbom, no nije dio hrvatske prakse.

I Kopun ističe da je jako intrigantna činjenica da je jedan od oblika dokaza onaj od javnog bilježnika koji potvrđuje dolazak robe. Smatra da bi to značilo da bilježnik mora izaći u tvrtku i vidjeti je li roba zbilja zaprimljena, iako je, dodaje vjerojatnost da će to i napraviti nikakva.

“Stoga se pitam je li ovo svojevrsno ponovno uvođenje nekog oblika carinika, koji bi na graničnim prijelazima opet ovjeravali izlaz robe iz zemlje članice? Ili bi to rješenje bilo jednostavno jedino moguće ako ne možete prikupiti neovisne dokaze”, dvoji ona.

I druge situacije potenciraju potrebu konkretnijih uputa. Kako Kopun navodi, sada je eksplicite definirano što bi zemlje članice trebale definirati što je minimum kao oblik dokaza da je roba isporučena u drugu članicu. Iako se načelno radi o situacijama u kojima morate imati potvrde od neovisnih strana koje nisu kupac i dobavljač, to nije rješenje za sve.

“Sve je to ‘ok’ ako prijevoz robe organizira neka treća osoba, ali mi imamo klijente kojima se događa da kupac npr. iz Slovenije (pogranična područja) kupuje od hrvatske pravne osobe, koja je također u pograničnom području. Slovenski kupac jednostavno robu stavi ili u svoj kamionček ili čak u osobno vozilo i otpelja sebe u Sloveniju. No, Uredba zahtjeva da moraju postojati neovisni dokazi od trećih, što u ovakvim situacijama i nije moguće. Koliko znam, neke članice su definirale da neće biti baš tako grubo shvaćanje isporuke robe i uvele su pojednostavljenja u svoj sustav”, navodi Kopun. Smatra da i Porezna uprava treba reći hoće li prihvaćati skenirane potvrde sukladno preporukama EK da članice za to budu fleksibilne. Pojednostavljenje je uvela Slovenija, koja navodno zahtjeva samo pisanu izjavu vezano uz dokazivanje isporuke roba u drugu članicu EU. Detaljnu uputu izdala je i talijanska porezna uprava, konstatirajući da čak i u situacijama nepostojanja CRM-a kao prijevozničkog dokaza ili drugog oblika potvrde o prijevozu, potvrda kupca predstavlja dostatni dokaz ako je dio dokumentacije – npr. izlazni račun, bankovni izvodi, ugovor…

Kopun ističe i nove uvjete po Zakonu o PDV-u, koji sada definiraju da posjedovanje “PDV ID broja iz VIES baze postaje materijalni uvjet za priznavanje oslobođenja prilikom isporuke u drugu članicu”.

“Postaje obavezno pri ispostavljanju izlaznog računa iz VIES baze prikupiti PDV ID broj kupca. Kako se status tog broja svakog poduzetnika može promijeniti – npr. nekom poduzetniku može se sustegnuti tijekom mjeseca, ključno je tu kontrolu provesti u trenutku ispostavljanja izlaznog računa, te dokaz u vidu isprintane potvrde arhivirati, što znači da više nije dostatno naknadno jednom mjesečno ili kvartalno provjeravati status”, zaključuje.