Kada danas govorimo o poljoprivredi i pratećoj poljoprivredno prehrambenoj industriji prvo što nam mora biti jasno je da Hrvatska zemlja ovisna o uvozu hrane.

Svi mi moramo se zapitati zašto zemlja sa toliko prirodnih potencijala, kvalitetnim poljoprivrednim zemljištem, obiljem vode i raznolikom klimom i podnebljem ne može uzgojiti i proizvesti dovoljno hrane za vlastite potreba a ima sve potrebne resurse za to?

Zašto uvozimo hranu u vrijednosti 3,5 milijardi eura i samodostatni smo sa manje od 70% hrane. Proizvodimo manje od 50% mlijeka , manje od 60 posto voća i povrće i manje od 70% mesa za vlastitu proizvodnju.

Istovremeno svake godine iz Europskih fondova i državnog proračuna trošimo sve više novca koja se izdvajaju za razne vrste plaćanja tzv. poticaja za poljoprivrednu proizvodnju koja ili pada ili stagnira. Veliki je nesrazmjer uloženih potpora i ostvarenog outputa.

U razdoblju od 2005. do 2017. godine u poljoprivredu je uloženo 44 milijarde kn, prosječno godišnje 3,2 milijarde kn, a vrijednost poljoprivrednog outputa pada ili stagnira već godinama. Sada je na blizu 17 milijardi kn, a prije ulaska u EU bila je 21 milijardu.

Hrvatska je bremenita problemim u poljoprivredi koji se godinama ne rješavaju:

• Hrvatska nema jasnu viziju što želi od poljoprivredne proizvodnje, niti koja je budućnost ruralnog prostora.
• Ogromna je depopulacija ruralnih sredina
• Nedekavatno upravljanje poljoprovrednim zemljištem kao glavnim resurskom za poljoprivrednu proizvodnju pa su Hrvatski posjedi i dalje mali i rascjepkani. Za strukturu poljoprivredne proizvodnje u kojem prevladavaju žitarice prosječna veličina poljoprivrednog posjeda od 11,6 ha je neadekvatna. Zemljište je neuređeno, nekomasirano, parcele su male i rascjepkane.
• Prekinut vertikalni lanac vrijednosti između poljoprivrednih proizvođača, prerađivačke industrije i maloprodaje (osim kod velikih integriranih sustava), a prehrambeno prerađivačka industrija se snažno oslanja na uvozne sirovine.
• Niska produktivnost, a u nekim sektorima najlošija u EU, a relativno visoka cijena rada
• Zastarjela tehnologija, te visoki troškovi uvođenja standarda kvalitete i sigurnosti hrane.
• Otpor poljoprivrednih proizvođača udruživanju koji su premali za nastup na tržištu, slabo tehnološki opremljeni, nepovoljne dobne i kvalifikacijske strukture
• Loša javna infrastruktura, npr. navodnjavanje, skladišni kapaciteti, hladnjače, logistika.
• Niska razina suradnje sa znanstveno istraživačkim institucijama i akademskom zajednicom.
• Slaba dostupnost kredita, te otežana likvidnost.
• Visoko porezno opterećenje.
• Slaba, spora i neučinkovita potpora administracije u rješavanju problema.

Pretrpani smo gomilom birokrtskih propisa, zakona, pravilnika i uputa kako poljoprivrednici trebaju proizvoditi. Toliko smo ih propteretili raznim administratvnim obvezama da nemaju vremena proizvoditi.

Nalazimo se u značajnom trenutku za određivanje daljnjeg razvoja poljoprivredne politike. Čeka nas revidranje sustava plaćanja za poljoprivredu iz fondava EU u novom programskom razdoblje i izmjena Zajedničke poljoprivredne politke.

Zemlje članice se oko novog Programskog razdoblja još nisu dogovorile, zapinje naročito na financijskim omotnicama ali i novim pravilima.

Obzirom na značajne promjene koje su se globalno desile u poslovanju uvjetovano Koronavirusom vjerujemo da će se preispitati i glavne postavke ZPP koje zadnjih razdoblja nije podupirala proizvodnju nego dohodak poljoprivrednika, zelena plaćanja i zaštitu ruralnog prostora.

Stručnjaci Smarteta smatraju da moramo poći od proizvodnje, osigurati prehranu za svoje stanovništvo, osigurati prehrambenu sigurnost za slučaj bilo kojih ugroza, to pitanja samodostanosti ali i pitanje nacionalne sigurnosti. Imamo uvjete za proizvodnju i dužni smo ih iskoristiti.

Poljoprivreda i prehrambena industrija su jedan od ključnih sektora u doba ovako velike globalne krize jer je nužno stanovništvu osigurati dovoljne količine kvalitetne i zdrastveno ispravne hrane.