Energija je krvotok svakog modernog društva i bez nje, bilo da se radi o struji ili pak plinu i nafti, društveni sustav bi stao, a građani bili u velikom problemu bez hrane, vode, grijanja, informacija, sigurnosti – došlo bi do kolapsa te predvidljivih nemira s nesagledivim posljedicama.

Ako pogledate bilo koji rat u proteklih 100-tinjak godina, a posebice one koji se vode u zadnjih 20-ak, vidjet ćete da je u pozadini glavni razlog uvijek energija, najčešće nafta. Iz toga razloga velike države, one manje nitko ništa i ne pita – štoviše kažnjava ih se na razne načine, ne dopuštaju da njihova energetska infrastruktura, bilo da se radi o onoj vezanoj za proizvodnju ili distribuciju energije, dođe u ruke stranaca.

Gotovo čitavo stoljeće, od 1856. kada je službeno zabilježena prva prerada i korištenje nafte, pa sve do današnjih dana nafta je strateška sirovina koja pokreće svijet.

Iako je od 1970-ih sve više kapaciteta u nuklearnoj energiji, činjenica je da nafta i benzin i dalje pokreću 99 posto vozila u svijetu, uključujući i njih oko 2,8 milijuna u Hrvatskoj. U proteklim desetljećima je napravljeno više studija kojima se pokušalo procijeniti kolike su rezerve nafte na svjetskim nalazištima te se upozoravalo na skori nestanak te sirovine i nužnost prelaska na nove tehnologije, prije svega nuklearne.

Sadašnje procjene su da bi to moglo biti oko 2050. No, iako i dalje ima ‘stručnjaka’ koji zagovaraju da je nafta nastala na fosilnim ostacima dinosaura, i da su njezine rezerve pri kraju, većina je ipak stava da se radi o geološkom procesu u zemljinoj utrobi koji i dalje traje te da nafte ima dovoljno i da će je biti i dalje.

Pitanje je samo cijene tehnologije za njezino vađenje jer se ona već i sada razlikuje s karikiranih dva dolara po barelu u Saudijskoj Arabiji do 15-ak dolara u SAD-u ili 40 dolara po barelu na nekoj morskoj platformi.

Što s Plominom C?

Tradicionalno najveći proizvođači nafte su zemlje Bliskog istoka, SAD, Rusija te dijelovi Srednje i Južne Amerike. Od samih količina i zaliha, puno veće pitanje su dobavni pravci, cijena te zelene agende.

Situacija s energijom je posebno zabrinjavajuća na starom kontinentu jer Europa, odnosno Europska unija za koju postoje službeni podaci, uvozi gotovo 55 posto energije u godišnjoj vrijednosti od oko 250 milijardi eura. I dok većina europskih zemalja uspijeva direktno ili indirektno proizvesti dovoljno struje za svoje potrebe (ako su im elektrane na uvozni ugljen, mazut ili plin onda je i to upitno), no po pitanju plina i nafte je ovisnost o uvozu skoro pa potpuna.

Ni Hrvatska ne odstupa bitno od prosjeka EU jer uvozimo oko 50 posto naše energije u vrijednosti i do 12-ak milijardi kuna, odnosno skoro dvije milijarde eura. Od toga uvozimo 100% ugljena, 90% nafte, oko 70% plina (s tendencijom rasta uvoza) te oko 40% struje.

I mi najbolje stojimo po pitanju električne energije gdje zadovoljimo oko 60 posto domaćih potreba. No, naša specifičnost je preovisnost vlastitog energetskog sustava (HEP-ovih hidroelektrana) o hidrološkoj situaciji. Konkretno, kada ima dosta padalina i riječni tokovi su puni, proizvodimo puno struje. No, kada je padalina manje, elementarne nepogode poput suše ovdje nećemo za sada niti razmatrati), udio domaće proizvodnje struje rapidno pada.

Hrvatska uvozi oko 90 posto nafte, 100 posto plina te oko 40 posto struje/Shutterstock

Osim hidroenergije, barem za sada možemo računati još na termoelektranu Plomin, koja je na ugljen, a ima instaliranu snagu od 300 MW. Tu je i veliki broj elektrana iz segmenta obnovljivih izvora energije (OIE), uglavnom vjetroelektrana, a čija ukupna snaga ne prelazi 1000 MW. Iako nije baš ‘domaća’, sudskim odlukama nam je priznato suvlasništvo u nuklearnoj elektrani Krško u Sloveniji koja nam je dužna isporučivati 50 posto proizvodnje energije iz svojeg reaktora ukupne snage 700 MW.

Hrvatska energetska strategija iz 2008., koja zapravo nikad nije zaživjela, predviđala je niz investicija u velike energetske projekte, čak i u novu nuklearnu elektranu. Od toga nije napravljeno gotovo ništa.

Manje-više su ispunjena očekivanja po pitanju vjetroelektrana, ali više zbog sigurnih i visokih poticaja države za takvu proizvodnju struje nego zbog neke strategije. Fotonaponski segment nam je zapravo još u začetku, a projekti se mogu nabrojiti na prste jedne, ili u najboljem slučaju desetak, ruku.

Projekt termoelektrane Plomin C snage 500 MW, iako nikad službeno nije ukinut, prestao je postojati sam od sebe. Nakon upravo završenog klimatskog Sumita COP26 u Glasgowu, na kojem je i naš premijer Andrej Plenković bio jedan od sudionika i gdje je dao obećanje da će Hrvatska do 2033. prestati koristiti ugljen za energiju, a možda i prije, izvjesno je da će novi projekt u Plominu biti definitivno pokopan.

No, kao što kaže stara poslovica, nikad ne reci nikad jer je ista situacija prije koju godinu bila i s nuklearnom energijom koja dana, ne samo da doživljava svoju renesansu, nego je čak svrstana u red poželjnih zelenih tehnologija.

Kako bilo, u Plominu se radilo o projektu vrijednom oko milijardu eura, a koji bi Hrvatskoj dao sigurnost energetskog miksa, a uz to bi bio jači, sigurniji i ekološkiji od postojeća dva bloka koja u Plominu postoje, a koji bi se postepeno ugasili. Već je odabrana i tehnologija i isporučitelj, no već 4-5 godina se svi prave da taj projekt ne postoji u planovima, štoviše, da nikad nije ni postojao.

HEP u dobrim kišnim godinama ostvaruje veliku proizvodnju i ekstraprofit iz svojih, uglavnom već davno amortiziranih, hidroelektrana. No, bez obzira na boju političke garniture koja sjedi na Markovu trgu, a samim tim i kadrovira i upravlja svim javnim tvrtkama, konstanta je da se HEP-ova dobit uglavnom prelijeva u proračun, a ne u nove kapitalne investicije poput novih elektrana, bilo da su one hidro, termo i ili nuklearne. Slovenija je nedavno najavila da kreće u izgradnju drugog nuklearnog reaktora u Krškom, a za što traži partnera. Vjerojatno je to bilo poziv i Hrvatskoj da se očituje o tome.

Nije bilo nikakvog odaziva. Ono što je ovdje zabrinjavajuće je, ne toliko to što smo mi načelno protiv nuklearne energije, nego zato što zapravo nemamo nikakav stav, ili ga se ne usudimo izraziti, o toj energiji, a i ne samo o toj.

Fotonaponski segment nam je još u začetku, nešto bolje stojimo s energijom vjetra/Shutterstock

Za primjer, hidroelektrane, pa čak i one najveće, su u principu obnovljivi izvor energije. Hrvatska ima veliki hidropotencijal i za razliku od većine drugih sličnih zemalja EU, čija iskoristivost hidropotencijala je na razini od 90%, mi ne koristimo niti 50%. Zašto.

Zato što smo si “sami pucali u nogu”, tako da smo dobar dio riječnih tokova proglasili zaštićenim prirodnim rezervatima. Možda je najzvučniji primjer relativno mala HE Ombla u dubrovačkom zaleđu čija izgradnja se opstruira i bizarnim, ali zato medijski eksponiranim, razlozima poput činjenice da tamo obitavaju čovječje ribice (koje nitko tamo nikad nije vidio) ili da bi tu mogla biti staništa šišmiša.

O gospodarenju otpadom gdje bi vlastito smeće sanirali i na njemu zaradili izgradnjom energana (spalionica) koje bi ujedno grijale i davale struju velikim gradovima, i gdje bi u konačnici još i zaradili stotine milijuna kuna ili eura, je danas u Hrvatskoj blasfemično i spominjati – za sad su u planu dvije i to uglavnom za internu uporabu samih investitora. Jedna u Sisku, a druga u Kutini.

U energetskoj strategiji Grada Zagreba planirana je i energana na području oko pročistača otpadnih voda na Žitnjaku. No, kako je u Zagrebu došlo do potpune promjene vlasti, pitanje je koliko je taj plan još aktualan. Uz sve dnevne probleme koje mora rješavati, gradska uprava se još ne bavi strategijama.

Kako odgovoriti na krizu

Iako mnogi nisu vjerovali da će se ikad realizirati, projekt LNG terminala Krk je pod američkim pritiskom ove godine pušten u rad. Na čuđenje mnogih kritičara, kapaciteti terminala su gotovo u potpunosti zakupljeni te se već počelo razmišljati o njegovoj ekspanziji prema fiksnom kontinentalnom projektu. Činjenica je da je energija burzovna roba i da je po nekoj cijeni uvijek ima na tržištu.

No, što u slučaju krize, energetske, prirodne ili neke političke (Rusija-Ukrajina-Zapad, Iran-SAD, Turska-Zapad etc), a koje mogu svakog časa buknuti u otvorene sukobe i prekid svih energetskih tokova? Hrvatska jest članica EU i svih uključujućih mehanizama, uključujući i mehanizam Energetske unije EU, a što bi trebalo značiti da možda možemo biti i veći katolici od pape te štititi svoju prirodu i rijeke kad za tim i nema realne potrebe odbijajući bilo kakve energetske projekte, a da će nam energija kroz neki od EU mehanizama solidarnosti uvijek stizati.

No, što u slučaju krize u EU? Primjer migrantske krize od prije koju godinu, a koja ima implikacije još i danas te zatvaranja u doba korone, pokazuje da stvari u EU i nisu baš tako “homogene”. Usprkos Schengenu, mnoge EU zemlje su ponovno uvele granice, a neke od njih se i ogradile bodljikavom žicom, policijom i vojskom od svojih “schengenskih EU susjeda”.

Iako je to protivno svakoj pravnoj stečevini, a i samoj logici EU-a, tijela Unije su na to reagirala blago ili retorički. Što u slučaju ako nam se ponovi slična situacija u energetici te naši EU partneri odluče zatvoriti plinovode, naftovode i dalekovode, a mi sami nemamo dovoljno energije da normalno funkcioniramo?