Po prvi put su jednim propisom – Zakonom o zaštiti prijavitelja nepravilnosti (kolokvijalno “zviždača”) – u Hrvatskoj objedinjene sve pravne norme za njihovu zaštitu te se zaštićeno prijavljivanje nepravilnosti omogućuje na razini nove EU ‘whistleblowing’ direktive.

Ovaj veliki korak potiče vjerojatno u svim zainteresiranim skupinama jednako velika očekivanja. Međutim, nova rješenja u punoj funkcionalnosti još nisu zaživjela i primjerice dovela do prvog velikog vala prijava. To je razlog zašto u prvih 10 mjeseci primjene, umjesto da sve zvoni o postignućima, novi zakon plijeni prije svega važnim upozorenjima i preporukama. Utoliko, proteklo razdoblje u znaku uhodavanja novog sustava ujedno je prilika za analize što sustav potiče ili koči, a poznavatelji ove materije uočavaju što je zapravo ključno kako bi se ostvarili zakonski ciljevi.

Tako se pokazuje da bez novih načina rada, sam po sebi novi zakonski okvir neće koracima od “sedam milja” u provedbi ispuniti svoju svrhu, pa ni uz podršku kroz najavljene kampanje informiranja, educiranja i osvješćivanja javnosti o važnosti ovog alata za uspješnu borbu protiv korupcije i raznih oblika nezakonitosti i nepravilnosti, za što se predviđena značajna sredstva unutar NPOO-a. Također, bez promjene percepcije u organizacijama može čak biti – slijepa ulica.

Odvjetnik Marko Benčić, partner u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić, ukazuje na problem percepcije i zauzima se za promjenu rakursa kako zakon tretiraju sami obveznici.

Nije lako ‘zviždati’

Naime, Benčić navodi da, na žalost, “u Hrvatskoj većina organizacija koje su obveznici primjene Zakona o zaštiti prijavitelja nepravilnosti još uvijek nisu prepoznali sve prednosti uspostave kvalitetnog i učinkovitog unutarnjeg sustava prijavljivanja nepravilnosti”. “Upravo suprotno, gledaju na taj zakon kao na nužno zlo, samo da zadovolje formu ako baš moraju.

A uspostava transparentnog i potencijalnim prijaviteljima lako razumljivog i dostupnog sustava zapravo predstavlja priliku organizacijama da, potaknuti prijavama, poboljšaju svoje poslovne procese, otklone uočene nepravilnosti, smanje rizike za pojavu nepravilnosti u budućnosti i time poboljšaju svoju konkurentnost”, kaže Benčić.

Svjedoci smo, kaže, da nije lako danas u Hrvatskoj biti zviždač: nerijetko zviždači trpe neki od oblika osvete – premještaj, degradaciju, razrješenje, otkaz i slično, što je zapravo “posljedica toga što same organizacije na zviždače gledaju a priori kao na nešto negativno, iako to ne bi trebalo biti tako”. “Smatram da je upravo promjena te percepcije ključan trenutak od kojeg će ovisiti uspješnost organizacija u primjeni zakona, odnosno uspješnost samog zakona. Za sada nisam neki optimist, ali vjerujem da će s vremenom doći do te potrebne promjene svijesti u društvu”, kaže Benčić.

To podrazumijeva prekretnicu – zaokret od 180 stupnjeva u mentalnom sklopu da je sustav suštinski potreban jer donosi daleko više koristi nego troška samo pod uvjetom ako se omogući efikasan kanal za suzbijanje svake nepravilnosti u svakoj radnoj sredini. Ta prva i neposredna razina – unutarnji kanal prijavljivanja – uz ravnopravni vanjski kanal u nadležnosti ombudsmana i javno razotkrivanje, čini prvu prepreku širenju nepravilnosti. Između ostalog i zbog rane faze detekcije svih nepravilnosti, u rasponu od najvećih ugroza javnog interesa, najtežih oblika kao što su korupcija i financijski kriminal, prijevare, zlouporabe položaja, krivotvorenja isprava i slično do otkrivanja tzv. sive zone.

Bez tog zaokreta i najbolja zakonska rješenja “padaju u vodu”, tj. tada nema otkrivanja, ni istraživanja ni sankcioniranja, a to znači da u takvom scenariju izostaje glavna poruka ohrabrenja zviždačima da ispune svoju građansku dužnost i prijave saznanja koja imaju svom poslodavcu. Nadalje, analiza ukazuje i da se radi doista o kompleksnom i osjetljivom području za poslodavce, jer prema Benčiću uspostava sustava unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti pretpostavlja mnogo više od samog donošenja općeg akta i imenovanja povjerljive osobe i njenog zamjenika.

Taj formalni dio, kaže ovaj stručnjak, samo je početak. Bit je u tome da taj opći akt, kao i svi uspostavljeni kanali za unutarnje prijavljivanje nepravilnosti, budu stvarno i efektivno dostupni svim osobama u radnom okruženju, zajedno sa svim informacijama bitnim za podnošenje prijave nepravilnosti.

Potaknuti ‘speak up’ kulturu

”Također je bitno da ozračje u radnom okruženju bude pozitivno nastrojeno prema prijaviteljima nepravilnosti općenito. Ono što bih svakako preporučio svim organizacijama koje se moraju uskladiti s ovim zakonom, jest da kroz svoj sustav unutarnjeg prijavljivanja nepravilnosti omoguće i anonimno prijavljivanje te da postupaju i po takvim prijavama. Na tržištu danas već postoje aplikacije koje upravo to omogućuju, poput aplikacije Whistleblower Software”, navodi Benčić.

Više od milijun zaposlenika na globalnoj razini koristi taj softver. Koriste ga javne i privatne organizacije raznih veličina, škola i fakulteta, gradova i županija, tvrtki s manje od 10 i velikih financijskih institucija s preko 30.000 zaposlenih. Ovo vodeće rješenje u svijetu za prijavljivanje nepravilnosti izgrađeno je oko same Direktive te daje mogućnost zaposlenicima da digitalnim putem izrade prijave nepravilnosti anonimno ili povjerljivo, a olakšava i posao povjerljive osobe koja ima mogućnost komunikacije s anonimnim prijaviteljem.

U objašnjenju kako je softver nastao, Tomislav Trifunović iz Whistleblower Software ApS kaže da su imali tu sreću da je upravo Danska, gdje je baza kompanije, prva zemlja u EU koja je preuzela navedenu Direktivu. Tako su u Danskoj dobili iskustvo i iz prve ruke vidjeli što točno organizacije zahtijevaju, kako osigurati potpunu usklađenost i kako cijeli proces prijavljivanja i obrade prijava učiniti jednostavnim.

“Hrvatska jest u ranim povojima zakona, a vjerujemo da je i dalje najbitnija prekretnica sami mindset. Jedan od najtežih zadataka koji smo si zadali, upravo gledajući na hrvatsko tržište, jest promijeniti pogled na zviždače i generalno prijavljivanje nepravilnosti, te potaknuti istu ‘speak up’ kulturu koju posjeduju Skandinavci.

Vjerujemo da je to jedini način kako možemo doći na istu razinu poslovanja ili barem krenuti tim koracima, kao i da je najveći rizik ne poduzeti ništa i nastaviti gledati ovaj Zakon samo u smislu teorije”, kaže Trifunović. Dodaje da “možemo početi stvarati bolju kulturu, bolja radna mjesta, sretnije zaposlenike, efikasnije poslovanje i bolje društvo tek onda kada se promjeni način na koji poslodavci gledaju na ovaj zakon i samo prijavljivanje nepravilnosti”.

Međutim, po njemu ne samo da su teme društveno odgovornog poslovanja, ‘speak up’ kulture i transparentnosti zastupljenije u Skandinaviji nego u Hrvatskoj, već i u mnogo drugih zemalja poslodavci potiču zaposlenike na ukazivanje na nepravilnosti. Naime, čine to jer “znaju da samim time izbjegavaju mogući gubitak prihoda koji je obično posljedica nepravilnosti, te jačaju konkurentnost na tržištu”.

To se pak vidi po tome što, kaže, čak i one organizacije koje nisu obveznici zakona, preuzimaju rješenje za prijavljivanje nepravilnosti upravo iz tog razloga što razumiju vrijednost “speak up” kulture i dobre komunikacije sa zaposlenicima.

Više prijevara kod privatnika

”Naš direktor Jakob Lilholm je to najbolje opisao; korištenje sigurnog kanala za prijavu nepravilnosti stvara priliku za bolju “speak-up” kulturu. Kada štitite i potičete svoje zaposlenike da govore o tome što se događa u organizaciji, svi su na dobitku. Stvorit ćete dobro radno okruženje, spriječiti gubitak prihoda i ojačati poslovnu konkurentnost na tržištu. Cilj nam stoga nije samo pomoći ispuniti zakonske obveze, već osigurati da se moguće nepravilnosti otkriju na jeftin način, prije no što eskaliraju”, kaže ovaj naš sugovornik.

Udruga ovlaštenih istražitelja prijevara Hrvatske, lokalni ogranak ACFE (Association of Certified Fraud Examines) procjenjuje da tvrtke izgube u prosjeku 13% svojih godišnjih prihoda uslijed prijevarnih radnji. Dok je više od 40% prijevara u svijetu otkriveno dojavama, u Hrvatskoj je to tek oko 22%, pa bi upravo ti procesi za prikupljanje i temeljitu procjenu dojava trebali biti prioritet za zaposlenike zadužene za borbu protiv prevara. Na to ukazuje njihovo istraživanje “Kako krademo?” o vrstama i načinima prijevara u hrvatskom gospodarskom okruženju.

Naime, kada se koriste proaktivne metode prijevare se prije detektiraju, a time uzrokuju i manje gubitke, dok navode da pasivna detekcija, primjerice slučajno, rezultira dužim shemama i povećanom financijskom štetom za oštećenu organizaciju. Najčešći oblici prijevare su protupravno prisvajanje imovine (52%) i mito i korupcija (38%).

Čak tri četvrtine prijevara odnosi se na organizacije u privatnom sektoru, a u javnom sektoru medijan trajanja prijevare značajno je duži u odnosu na privatni sektor. Značajnije gubitke imale su veće organizacije: 46% gubitka organizacija s prihodima preko 10 milijuna eura odnosio se na gubitke veće od oko 660.000 eura.

Pritom je čak 13% svih prevara otkriveno slučajno te polovica organizacija ne posjeduje kontrolne mehanizme za njihovo otkrivanje i svega ih je 7% u trenutku prijevare imalo SOS telefon ili drugi formalni mehanizam prijavljivanja. Posebno je zabrinjavajuće, ističe se u istraživanju, što formalni mehanizam procjene rizika od prijevara ima svaka deseta organizacija, odnosno 11%, u odnosu na 46% globalno.

No, najčešća metoda otkrivanja nedjela su upravo prijave zviždača, tako da ne postoji razlog zašto ih ne podržati. Promjena percepcije i novi način rada uz pomoć struke i tehnologije trebali bi u končanici demistificirati predrasude i negativne konotacije oko zviždača u organizacijama, u čijoj pozadini je jedan od najčešćih razloga zašto se mnogi poslodavci suzdržavaju u poticanju “speak up” kulture. Prema Trifunoviću u osnovi svega nalazi se strah, odnosno boje se da će to samo rezultirati negativnim posljedicama i većim brojem pristiglih prijava, pa je naravno puno lakše ne poduzeti ništa, kaže, i nadati se da što manjem broju prijava.

”Najveći rizik se pojavljuje onda kada su zaposlenici prisiljeni ‘prljavo rublje’ svoje organizacije poslati u medije, čime se javno narušava reputacija firme. Cilj našeg rješenja je upravo taj da se kreira transparentnost u korporativnoj kulturi, da se potencijalne nepravilnosti brzo i efikasno rješavaju interno u organizaciji i izbjegne odlazak zaposlenika.

Također, iz iskustva znamo da se samim preuzimanjem softvera i davanjem mogućnosti sigurnog i anonimnog prijavljivanja zna povećati broj prijava nepravilnosti, često i u kratkom roku. To je pozitivna vijest, jer ako imamo kapacitet kao organizacija gledati ne nužno tko je kriv već što je krivo, imamo priliku uvelike poboljšati procese i pospješiti efikasnost, za što inače vjerojatno ne bismo ni saznali”, kaže Trifunović.