Tržište rezervnih dijelova za automobile samo u Hrvatskoj vrijedno je više od milijarde kuna, a procjene kažu da će zbog krize, ali sve dužeg vijeka automobila i dalje rasti. Lider na tom tržištu je Tokić grupa s lanjskim prihodom od 525 milijuna kuna koja, nakon domaćeg, sve propulzivnije nastupa i na regionalnom terenu.

Pretvaranju ove tvrtke u multinacionalnu kompaniju zasigurno će pomoći i nedavno angažiranje Rolanda Dilmetza kao novog člana Nadzornog odbora Tokić grupe. Radi se o stručnjaku koji je već 40 godina vezan uz trgovinu autodijelovima u Njemačkoj, Europi i čitavom svijetu, a godinama je bio čelnik i najvećeg globalnog udruženja distributera rezervnih dijelova ATR.

U intervjuu za Poslovni dnevnik Dlimetz govori o razlozima svojeg dolaska u Hrvatsku, očekivanjima od Tokić grupe, trendovima u automobilskoj industriji te revoluciji koju donosi e-mobilnost.

Nakon što ste cijelu karijeru radili u velikim poslovnim konglomeratima u Njemačkoj i svijetu, kako ste i zašto odlučili napraviti promjenu i doći u manju zemlju i relativno malu kompaniju u europskim razmjerima?

Još 2014. odlučio sam da ću krajem 2019. otići u mirovinu u dobi od 63 godine, nakon gotovo četiri desetljeća na neovisnom postprodajnom tržištu rezervnih dijelova za automobile. Za mene je bilo jasno da će nakon tolikih godina u biznisu moja mirovina biti ‘aktivna’.

Posvetiti novostečeno slobodno vrijeme samo svojim hobijima poput putovanja, igranja golfa, moja dva klasična automobila, čitanja knjiga povijesne tematike, glazbe, fotografije itd. bilo bi mi dosadno. Zato mi je bila velika čast i privilegija kad me Ilija Tokić, čija je tvrtka član međunarodne udruge distributera auto dijelova ATR, pitao bih li se pridružio njegovom Nadzornom odboru.

Moj se raniji posao ne može usporediti sa zadacima koje imam sada. Fascinantno je vidjeti kako se različiti zupčanici kompanija isprepliću i kako možete doprinijeti stvaranju uvjeta za uspješnu budućnost Tokić grupe. To mi čini veliko veselje i predstavlja nov, drukčiji profesionalni izazov.

Koliko ste dobro informirani o hrvatskome tržištu rezervnih dijelova i o onom regionalnom općenito?

Iliju Tokića upoznao sam početkom 2008. godine. Tada sam već neko vrijeme bio promatrao tržišta jugoistočne Europe kako bih vidio ima li ikakvih mogućnosti za potencijalne nove članove ATR-a.

Od tada pomno pratim tržišta i kompanije u regiji i s velikim zadovoljstvom gledam kako neke tvrtke, poput Tokića, prerastaju iz malih, najčešće obiteljskih tvrtki, u velike igrače na tržištu, spremne na natjecanje s puno snažnijim korporacijama.

Na koji se način hrvatsko tržište razlikuje od zapadnoeuropskih?

Ne mislim da se hrvatsko tržište uvelike razlikuje od ostalih europskih tržišta. Aktualni izazovi i s njima povezani zadaci za budućnost – isti su. Kretanja posljednjih godina, poput trenda prema digitalizaciji i telematici, premium proizvodima, koncentraciji u industriji i distribuciji, pojava multinacionalnih igrača, slična su. Možda s određenim vremenskim zaostatkom u odnosu na ‘5 velikih’ – Njemačku, Francusku, UK, Španjolsku i Italiju, ali pametna tehnologija, osluškivanje potrošača i predviđanje njihovih potreba – sve su to logični razvojni procesi svakog ozbiljnog igrača na tržištu.

Kako vidite svoj doprinos u širenju poslovanja Tokića i kako vidite Tokić u predstojećem razdoblju?

U proteklih 12 godina, otkako sam upoznao Iliju Tokića, Tokić grupa je narasla više od 20 puta u smislu prometa u prodaji.

Bilo je fascinantno promatrati taj sjajan razvoj i priču o uspjehu. Vidio sam zaista mnoštvo kompanija u našem biznisu diljem svijeta, ali duh i korporativna kultura u Tokiću apsolutno su jedinstveni.

Kao počasni senator u Saveznom gospodarskom senatu, njemačkoj Udruzi malih i srednjih poduzeća, pratim i kretanja u drugim industrijama te stoga mogu raditi usporedbe koje sežu izvan granica jedne struke i otvoreno kažem da bi tvrtka s ovakvim načinom poslovanja bez poteškoća mogla ostvarivati velike uspjehe i u ‘posloženoj Njemačkoj’, kakvo ovdje u Hrvatskoj često doživljavaju našu zemlju.

Veliko mi je zadovoljstvo što od početka ove godine mogu doprinijeti tim raznolikim iskustvom u Nadzornom odboru Tokić grupe. Ta je grupacija na najboljem putu postati regionalno pozicioniranom kompanijom izvan granica Hrvatske. Jedan od predstojećih izazova bit će dovesti Grupu u situaciju da bude nezaobilazan i pouzdan pružatelj usluga za svoje kupce, poslovne partnere i dobavljače, ne ‘samo’ u Hrvatskoj, već i u zemljama okruženja te naposljetku, ali ništa manje važno, moderan i povjerenja vrijedan poslodavac svom izvrsnom timu.

Kako se europska industrija autodijelova razvijala tijekom vaše karijere i što su dosad bile prijelomne točke?

Kako skratiti dugu priču od gotovo 40 godina? Mogao bih o tome napisati knjigu… Kad sam 80-ih godina započinjao karijeru, svijet je još bio ‘u redu’ – ali, gledajući retrospektivno, mnoge stvari izgledaju bolje nego što su to zaista bile.

U ono vrijeme europski proizvođači dijelova, ali i veleprodaja i servisi, dobro su zarađivali. Tržišta su još bila nacionalna, a veleprodaje djelovale lokalno ili u ograničenoj regiji. Nakon pada željezne zavjese, situacija se znatno promijenila.

U Istočnoj Europi otvaranje tržišta, a time i drastičan rast broja vozila sa zapada, doveli su do rapidnog porasta prodaje auto-dijelova za te automobile. Čak i danas postoji jasna razlika u odnosu na zapadne zemlje, gdje su tržišta praktički stagnirala posljednjih godina. Zaboravimo na trenutak razloge kao što su promijenjene tehnologije, intervali održavanja, veća kilometraža, dulje garancije itd. Prije dvadesetak godina pojavile su se prve veleprodaje koje su djelovale na nacionalnoj razini. Kratko nakon toga došla su prva preuzimanja i spajanja, kao i osnivanja kompanija, u prvome koraku prvenstveno u susjednim zemljama.

Negdje oko 2005. godine ‘svi’ su počeli gledati prema Aziji, a posebno Kini – proizvođači kako bi našli nove, jeftinije proizvodne pogone i rastuća tržišta, a veleprodaje su tražile nove izvore snabdijevanja za svoje segmente srednjih i nižih cijena.

Inače, kad je riječ o trgovini, čini se da se taj trend na mnogim tržištima u posljednje vrijeme slegao. Ljudi ponovo sve više razmišljaju o premium kvaliteti – koja se u međuvremenu često proizvodi i u azijskim tvornicama.

Negdje od 2011. veleprodajne kompanije koje kotiraju na američkim burzama počele su preuzimati europske kompanije. U Sjedinjenim Američkim Državama taj proces koncentracije i stvaranja kompanija vrijednih više milijardi dolara postoji već 20-30 godina. Međutim, Amerikancima je relativno olakšan ulazak u Europu. S jedne strane bilo je lako doći do financiranja na burzi, a kamate su bile niske. S druge, mnoge europske veleprodaje, osobito male i srednje, propustile su tijekom dobrih godina provesti održive investicije. Pored toga, ponekad je bilo problema sa sukcesijom ili su jednostavno neki vlasnici ili menadžeri imali priliku zaraditi puno novaca po sistemu ‘pohlepa proždire mozak’.

Donosi li pojava električnih automobila nove prilike ili će promijeniti buduće tržište rezervnih autodijelova?

Budući da električni automobili nemaju tradicionalni motor s unutarnjim sagorijevanjem i imaju manje komponenti, manje će dijelova biti podložno habanju i trošenju redovnom uporabom i bit će potrebno mijenjati manje auto-dijelova poput maziva, filtera, svjećica za paljenje i žarnih svjećica, startera (anlasera), spojki, ležajeva, mjenjača itd. To smanjenje obujma moglo bi se djelomično nadomjestiti većim trošenjem npr. guma, te povećanjem vrijednosti zbog veće kompleksnosti i tehnologije automobila.

Prosječan trošak popravka u servisu također bi mogao narasti, što pomaže našoj tradicionalnoj bazi kupaca, neovisnim radionicama, konkurirati franšizama proizvođača originalne opreme i od toga imati koristi. No, osim u vrlo malom broju zemalja (poput Norveške i Kine), stvarni tržišni udio električnih automobila još je u rangu jednoznamenkastog te je posljedično utjecaj na naš biznis, postprodaju, još vrlo nizak.

Prema nedavno provedenoj studiji konzultantske tvrtke Bain, 2025. godine 12 posto svih novih prodanih vozila bit će električni automobili, do 2040. bit će ih više od pola. Bain misli da aktualna kriza može djelomično ubrzati ili odgoditi tu promjenu, ali ju neće spriječiti.

Slažem se da će pritisak između sadašnjeg vremena i 2030. nadalje rasti, ali promjene na postprodajnom tržištu obično se događaju sporo. Osobito s obzirom na to da vozni park u Europi stari i kilometraža po automobilu raste, između ostalog i uslijed gospodarske krize, što sve u svemu pogoduje našim kupcima u neovisnim servisima.

Prašina koja se diže oko električnih automobila po mojemu je mišljenju privremen fenomen. To uvelike financiraju vlade novcem od naših poreza, zanemarujući dugoročne posljedice (i dalje visok udio potrebne električne energije proizvedene u nuklearnim i termoelektranama, ekstrakcija sirovina za baterije pod nehumanim uvjetima u Africi i Južnoj Americi, neriješeni problemi odlaganja baterija itd. ). Nitko ne zna što će biti 2040., ali po mome mišljenju motor s unutarnjim izgaranjem i dalje nudi enorman potencijal za napredak, npr. kroz snažno optimirane dizelske i benzinske motore, sintetički proizvedena maziva i goriva (e-goriva) kao i motore s pogonom na gorive ćelije.

Kako mislite da će industrija napredovati u sljedećih 10 godina i kako će potom izgledati?

Aktualna situacija, ali i ona u bliskoj budućnosti, svakako je pod snažnim utjecajem Covida 19. Ali to je tek vrh ledenog brijega. Mnoge kompanije – u industriji i trgovini – i ranije su imale masivne, više-manje skrivene probleme, kao što je višak kapaciteta, problemi s menadžmentom, nedostatak orijentacije na usluge i kupce, propušten razvoj i pad profitabilnosti.

Ako se razina vode sad spusti, što znači ako se prodaja i dobit drastično smanje, vidjet će se i više tog ledenog brijega, s izazovima koji prijete u budućnosti. Zato će se, po mojemu mišljenju, proces koncentracije i integracije u dobavljačkoj industriji i trgovini autodijelovima nastaviti, iako se prije pandemije u određenoj mjeri bio smanjio.

Činjenica da dobro poznata imena automobilske industrije, trgovine i industrije dijelova sad moraju otpuštati ljude ili čak u potpunosti odustati, tek je početak. Na strani industrije, većina spajanja i preuzimanja proteklih godina manje je imala veze samo s agresivnim rastom prodaje, a više sa ciljanim proširenjem portfelja kako bi postali sistemski dobavljači. Dakako, to nudi i prilike u budućnosti.

U veleprodajnoj distribuciji intenzivirat će se trend prema poduzećima srednje veličine s više od 100 milijuna eura prometa koja posluju regionalno i velikim multinacionalnim kompanijama. Lokalno znanje bit će od velike važnosti, a multinacionalne veleprodaje morat će pokazati razumiju li tržišta u Europi, koja su i dalje lokalna, te mogu li unatoč tome stvoriti potrebnu sinergiju.

Procjene kažu da u Europi ima približno 30.000 maloprodaja i veleprodaja automobilskih rezervnih dijelova i svi će se morati dobro fokusirati na svoje snage kako bi strateški zauzeli svoje mjesto na tržištu u ovim izazovnim vremenima.