Uskoro će parlamentarni izbori i Zagreb je prigodno oblijepljen plakatima gradonačelnikove stranke s natpisom ‘365 delamo!’, te HDZ-ovim odgovorom ‘Neki će delati, a mi ćemo obnoviti’.
Foto: Igor Kralj/PIXSELL
Oba slogana zvuče jednako neuvjerljivo svakome tko se prošeće središtem Zagreba. Centar je i dalje u retro izdanju pa ponovno izgleda kao početkom 80-ih, jer na Trgu bana Jelačića nema skoro nikoga, po kafićima nema gužve, niti stranaca. Sve više podsjeća na nekadašnji Trg Republike, koji su zvali “najvećom tramvajskom stanicom” sve do njegova preuređenja za Univerzijadu 1987., kad je iskopan zdenac Manduševac, a sive zgrade dobile višebojne fasade.
FOTO: Saša Paparella
Na jugoistočnoj strani Trga godinama je postojao podzemni gradski wc, koji su Zagrepčani nazivali ‘metro’. Izgleda da je gradonačelnik tu šalu ozbiljno shvatio i sada najednom zagovara nekakav metro kroz središte grada. Zadnjih dana na Trgu se počelo uvelike kopati baš u blizini napuštenog zahoda, pa se mnogi pitaju počinje li to realizacija još jedna Bandićeve fantazije.
A na Trgu ne samo što nema metroa, nego nema niti tramvaja još od potresa. ZET tramvaje stalno pokušava nadomjestiti izvanrednim autobusnim linijama pa smo nakon linije koja povezuje Trg žrtava fašizma, Vlašku i Kvaternikov trg od ovog tjedna dobili i bus od Praške do Glavnog kolodvora. Zgrada željeznice je zbog opasnosti i dalje zatvorena i ograđena, no vlakovi normalno prometuju.
Po gradu je većina traka upozorenja na mogućnost pada crijepa s krova maknuta, pa Zagrepčani sada nešto slobodnije hodaju. Ma koliko centar i dalje bio otužan, o potresu se puno ne govori i nekako nam je postalo normalno da tolike zgrade umjesto zabatnog zida imaju zaštitnu foliju. Osim što se povremeno pojave dizalice kako bi skinule neki prijeteći dio zgrade, malo gdje se nešto zida. Izgleda da će tako još dugo ostati, pa Zagreb svoj centar može slobodno preimenovati u epicentar, pa da umjesto nekadašnjih Koreanaca privuče zaljubljenike u adrenalinski turizam.
FOTO: Saša Paparella
Opasnih situacija u centru ne manjka. Ovaj tjedan je u najpoznatijoj robnoj kući, Nami u Lici, pao dio stropa, a u Mesničkoj se s krova zgrade na broju 41 na ulicu stropoštao dio krovišta. Srećom, centar je dovoljno pust da nitko nije stradao, pa su ubrzo ponovno svi zaboravili na potres.
Zagrepčani su umislili da znaju predviđati potrese
Zato je dobrodošao apel neumornog profesora Građevinskog fakulteta Josipa Atalića, koji je na panel diskusiji o prijedlogu zakona o obnovi Zagreba, održanoj u HGK, rekao: “ne smijemo prestati pričati o potresima. Ovo što nam se dogodilo ne smijemo tako brzo zaboraviti, moramo iskoristiti priliku za poboljšanje zgrada. Ne zaboravite da je svega pet posto zgrada građeno po važećim protupotresnim normama”, poručio je Atalić.
Dobro je što upozorava, jer Zagrepčani su umislili da znaju predviđati potrese. “Od potresa 1880. do potresa 2020. prošlo je 140 godina. Ako godini 2020. pribrojimo 140, dobijemo 2160. godinu, tako da ćemo dugo biti mirni”, zadovoljno su zaključili mnogi od njih.
Međutim, tu je Atalić da ih otrijezni. “Albansku Tiranu je 21. rujna 2019. zadesio snažan potres, no tek tri mjeseca kasnije, 26. 11. 2019., imali su znatno jači potres od 6,4”, rekao je na panelu.
Dakle, između ta dva potresa prošla su tri mjeseca i pet dana. Kad bi se takav razmak ponovio i u Zagrebu, razorni potres ne bi uslijedio daleke 2160., već za par tjedana, 27. lipnja 2020…
Da naši unuci ne dožive ovo što smo mi doživjeli
Skupu u HGK nazočila je i professor emerita Dubravka Bjegović, nekadašnja dekanica Građevinskog fakulteta, s kojom smo porazgovarali o smjernicama obnove Zagreba nakon potresa. Posjetili smo umirovljenu profesoricu u njenom kabinetu u koji, iako je u mirovini, i danas povremeno dolazi. Zgrada zagrebačkog građevinskog i arhitektonskog fakulteta stradala je u potresu, kao i njena kuća, koju se sprema ojačati.
“Nisam se planirala u mirovini baviti građevinskim radovima, ali to sam sada dužna učiniti prema svojoj djeci i unucima. Bilo bi dobro da grad donese propise o tome u kojim dijelovima Zagreba zgrade moraju biti ojačane i do kojeg stupnja potresa, da naši unuci ne dožive ovo što smo mi doživjeli. A ako to ne učini, onda vlasnici zgrada moraju sami donijeti odluku. Ne zaboravite da je preko 2000 zgrada dobilo crvenu naljepnicu. A kad se rade ojačanja, za svako pojedino treba napraviti kompletnu projektnu dokumentaciju, ne bi bilo pametno da ih radimo ‘obrtnički’”, kaže profesorica Bjegović.
Kako je godinama na fakultetu vodila Zavod za materijale, pitamo našu sugovornicu koje bi materijale trebalo koristiti za ojačanja. Naime, dok jedni spominju nužnost ugradnje betona koji će učvrstiti stare zgrade, drugi tvrde kako bi njegova težina samo pojačala štetu kod nekog novog potresa.
“Tu nema jednostavnog odgovora, svaka je zgrada priča za sebe, jer one su kroz povijest građene po raznim principima gradnje, a svaka generacija ima svoje posebnosti. Danas imate puno suvremenih materijala pogodnih za ojačavanje. Te zgrade su naše nacionalno dobro i njihovi vlasnici moraju o njima dobro brinuti. Moramo početi misliti o zgradama kao primjerice o automobilima, koje svake godine vodimo na tehnički pregled. Pa i mostove se jedanput godišnje pregleda. Upravitelj zgrade morao bi imati svojevrsnu servisnu knjižicu za svaku pojedinu zgradu, u kojoj će svake godine zabilježiti u kakvom je ona stanju, ali to sve im netko mora propisati. Naravno, to znači da vlasnici moraju biti spremni podnijeti i veliki dio financijskog tereta obnove i održavanja”, napominje profesorica Bjegović.
Prije dva tjedna pisali smo o sukobu oko obnove u jednoj zgradi u Preradovićevoj, gdje je potres ubrzao socijalno raslojavanje i stvorio napetosti među suvlasnicima, od kojih se neki ne mire s milijunima kuna koje predstavnik suvlasnika namjerava uložiti u obnovu. Kako pomiriti te dvije strane, koje postoje u skoro svakoj donjogradskoj kući?
Ako vlasnik nekog stana ne može sudjelovati u troškovima obnove ili održavanja, jedno od mogućih rješenja je da dio svoje imovine privremeno prenese na grad, koji će mu kreditirati tu obnovu i upisati se zauzvrat kao suvlasnik u vrijednosti tog kredita, sve dok ta posudba jednom ne bude vraćena. Znate, naši se ljudi neopravdano boje da će im nešto biti oteto, a to je zapravo isti odnos kao kod kupnje stana na kredit – postat ćeš stvarni vlasnik tek kada banci otplatiš svoje dugove.
Moram primijetiti da smo mi pomalo specifični, pa tako mnogi vlasnici zgrada u Zagrebu kažu da nemaju novca za obnovu, a istovremeno voze jako skupe automobile i na njih će potrošiti koliko god mogu”, kaže naša sugovornica.
Dobili smo tako još jednu potvrdu onoga što je napisao pokojni Denis Kuljiš, da Slovenci troše na kuće, Srbi na izlaske, a Hrvati – na automobile. Ta opsjednutost automobilima rezultirala je mnogim bizarnostima, pa tako i propisom da, želite li dobiti građevinsku dozvolu za neki ozbiljniji zahvat na svojoj nekretnini, morate gradu platiti 10.000 eura za izgradnju parkirališnog mjesta, pa makar se nekretnina nalazila na Trgu bana Jelačića, gdje posve sigurno nećete raditi garažu, a pritom već imate parkirališno mjestu o dvorištu zgrade. Profesorica se opet vraća na austrijsku metropolu.
Dovoljno je prepisati neka pravila iz određenih europskih gradova i to će nam već ljestvicu podići jako visoko
“Mnogi gradski dužnosnici se vole pozivati i uspoređivati s Bečom. U Beču nisu toliko opsjednuti automobilima, tamo se zna da u strogom centru ne možete parkirati niti ako ste vlasnik stana. U Beču svaki ‘bezirk’ – okrug ima pravilnik s uvjetima kako zgrade moraju biti održavane, a onaj tko to ne napravi plaća kazne. Isto je i u Parizu, tamo točno znate kako morate održavati zgradu. Mi ne moramo otkrivati ništa novog, dovoljno je prepisati neka pravila iz određenih europskih gradova i to će nam već ljestvicu podići jako visoko. Neka grad Zagreb donese ta pravila, a upravitelji zgrada ih onda moraju provoditi”, predlaže profesorica Bjegović.
U medijima se često ističe kako bi ovaj potres mogao biti prilika kakva se ukazala 1880., kad je nakon potresa izgrađen onakav moderni Zagreb kakav danas poznajemo, a naša sugovornica navodi koji bi trebao biti prvi korak.
“Zagreb mora ponovno formirati jedan jaki zavod za urbanizam, onakav kakav smo nekoć imali, a pokrivao bi ne samo naš grad već i cijelu Hrvatsku. Taj bi zavod morao osmisliti kako svaki pojedini kvart treba izgledati. Da pojasnim, ako pogledamo u opis pojma urbanizam nalazimo: planiranje, projektiranje, izgradnja i uređenje gradova i naselja; u proširenom značenju proučavanje njihova razvoja, strukture i života. Kod nas se o urbanizmu počelo razmišljati nakon potresa 1880., potom smo u doba socijalizma imali jaki urbanistički zavod koji je imao utjecaj u cijeloj tadašnjoj državi, no potom je taj kontinuitet nažalost prekinut.
Ne smijemo više čekati, ne smije se dogoditi da obnavljanje počne na neki upitan način, jer je onda pitanje koliko će zgrada biti otporna na potrese. Naši kolege s fakulteta, predvođeni profesorom Atalićem su odmah nakon potresa sjajno reagirali, oformili su grupu volontera, građevinara i arhitekata i odmah krenuli pomagati ljudima, a niti sada ne staju. Dekan Građevinskog fakulteta okupio je ponovno ekipu volontera koji već izdaju priručnike vezane za obnovu. Međutim, građevinari su konstruktori, izvršitelji onoga što netko drugi zamisli, neki urbanist, odnosno arhitekt koji bi trebao voditi i zavod za urbanizam. Ta osoba mora razmišljati strateški, imati viziju što treba napraviti za budućnost i kako bi grad trebao izgledati za 30 ili 100 godina, kao što nam je arhitekt Milan Lenuci u 19. stoljeću osmislio zelenu potkovu. Zavod mora voditi igru, u njemu treba biti i građevinara i strojara i električara, svih inženjerskih struka”, ističe naša sugovornica.
Hrvati se vole pozivati na Beč kao na uzor, pa i profesorica Bjegović to ponovno čini. “Upravo sad nastaje jedan novi Beč, sav u staklu i ‘zelen’ odnosno projektiran sukladno ekološkim i energetskim standardima, cijeli kvart 21. stoljeća. Njega su neki gradski urbanisti zajedno osmislili, jer tamo ne gradi svatko kuću po svom ukusu, kod njih nema sporadičnih rješenja.
Važno je da netko postavi pravila igre, ali i kazne za nepridržavanje. Vidite, Singapur je nekoć bio strašan prljav, a onda su na vlasti dobili pametnog čovjeka koji je propisao visoke kazne za svako nastajanje smeća, pljuvanje ili bacanje opuška na ulicu. Najavio je nova pravila ponašanja pet godina unaprijed, a mediji su to stalno objavljivali na TV postajama i o tome pisali. Ne počinje se odmah s novim mjerama nego prvo informirate ljude, pa to usput slušaju i njihova djeca, zapamte i tako dobijemo i nove generacije koje više uvažavaju grad u kojem žive”.
Sa stavovima profesorice Bjegović slaže se i njena kolegica Ivana Banjad Pečur, redovita profesorica koja ju je naslijedila u Zavodu za materijale.
“Trebamo što prije donijeti plan obnove Zagreba za narednih pet ili deset godina, inače će nam vrijeme proći a da ništa nećemo napraviti. Danas se građevinom svi bave, često i bez projekata. Zato je zavod za urbanizam bitan jer nama sada treba vizija što želimo, gdje i kako će se grad širiti. Moramo ljude naučiti na planiranje. Da i ja spomenem Beč – kad se tamo mijenjaju instalacije u nekoj ulici, onda se vlasnicima zgrada pošalje obavijest barem godinu dana unaprijed i pozivaju ih se na očitovanje žele li se uključiti u radove i zamijeniti neke instalacije za vodu, plin, kanalizaciju. Tamo nije kao kod nas, gdje se asfaltira cesta a onda se za tri mjeseca opet sve prekopa.
I dok struka čeka da politika nešto poduzme…
Što se tiče novca za obnovu, kod nas postoje privatne tvrtke koje ulažu svoj novac u energetsku obnovu tuđih zgrada, a onda im vlasnici stanova za to plaćaju narednih godina. Možda bi netko mogao razraditi sličan model za obnovu zgrada oštećenih u potresu”, predlaže profesorica Banjad Pečur…
Inače, tvrtka pod nazivom Urbanistički zavod grada Zagreba nastala je od 1995., vjerojatno privatizacijom nekadašnjeg socijalističkog zavoda, no lani je izbrisana iz sudskog registra.
I dok struka čeka da politika nešto poduzme, iz Gradske plinare Zagreb (GPZ) dobili smo podatak da su od potresa, kad su mnogi korisnici isključeni iz mreže, pa do četvrtka, 4. lipnja dobili zahtjev za puštanjem plina kod 3914 korisnika, što je otprilike polovica svih isključenih.
Prema podacima GPZ-a, trenutno je nešto više od 4000 potrošača koji nemaju plin. Na naše pitanje koliko je novih kondenzacijskih bojlera ugrađeno od potresa do danas, Velinka Buljan, glasnogovornica Gradske plinare Zagreb rekla nam je da “GPZ nije zaprimio niti jedan zahtjev za puštanjem plina u bojlere nakon sanacije i dobivanja atesta za dimnjak, nevezano o kojoj bi se vrsti bojlera s priključkom na dimnjak radilo”.
To bi se stanje trebalo popraviti, jer od srijede, 10. lipnja Zagrepčani napokon mogu aplicirati na davno obećanih 20.000 kuna pomoći za svako kućanstvo – Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost će do iznosa od 8000 kuna sufinancirati nabavu novih kondenzacijskih bojlera, a Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja počinje primati prijave za pomoć za sanaciju dimnjaka, popravak zabatnog zida i nužnu privremenu zaštitu zgrade, do maksimalnih 12.000 kuna.
FOTO: Saša Paparella
U pozivu se spominje i da za obnovu treba imati i projekt, pa smo Ministarstvu graditeljstva poslali upit na koji nismo dobili odgovor: zanimalo nas je moraju li projekt obnove, koji sigurno nije besplatan, priložiti i građani koji, primjerice, samo polažu crijep ili popravljaju urušeni zid, odnosno izvode neke jednostavne zidarske radove?
Taj je novac građanima trebao pomoći da nekako pokrpaju ono najnužnije dok ne bude izglasan, kako se službeno zove, Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije i Zagrebačke županije.
Međutim, u javnom pozivu nigdje ne piše od kojeg će datuma građani početi dobivati taj novac. Nadajmo se da neće morati čekati okončanje roka za prijavu, jer taj je tek 31. listopada, a dotad će valjda i zakon o obnovi napokon biti izglasan.
Šumar se vratio kući
Za kraj, jedna dobra vijest – bista Šumara, koja je do potresa stajala na vrhu Šumarskog doma i o čijim smo dogodovštinama već triput pisali, napokon je vraćena svojim vlasnicima, Hrvatskom šumarskom društvu (HŠD). Podsjetimo, šumari su nakon potresa dali tu bistu skinuti s vrha zgrade kako ne bi sama pala i smrskala se poput biste Lovca koja se nalazila s druge strane portala njihove zgrade u Vukotinovićevoj ulici. Neoprezno su djelo kipara Roberta Valdeca ostavili na pločniku, gdje ga je našao Pavle Kalinić i odnio u svoj Ured za upravljanje u hitnim situacijama. Bista je tamo bila tjednima, a da o tome nitko nije obaviješten – za njenu sudbinu se sudbinu saznalo tek kad se Kalinić odlučio pohvaliti novinarima kako je “spasio” Šumara.
U srijedu je predstavnik Kalinićeva ureda bez pompe napokon šumarima vratio bistu, na oduševljenje predsjednika Olivera Vlainića i Damira Delača, tajnika HŠD-a, koji su bili uvjereni da je Šumar ukraden ili bačen na smetlište.
Čelnici Hrvatskog šumarskog društva s bistom koja je pala s pročelja. Foto: Patrik Macek/PIXSELL
“Držat ćemo bistu u našim prostorijama sve dok naša Šumarski dom ne bude obnovljen. Prvo mijenjamo krovište, a onda kreće rekonstrukcije i učvršćivanje cijele zgrade, koja je dosta stradala u potresu. Nema zakona o obnovi, država ništa ne poduzima pa sada pregovaramo s bankama o dobivanju kredita od tri milijuna kuna, koliko nam treba za obnovu zgrade. Plan je obnoviti do zgradu jeseni, kako bi se mogao useliti njemački Goethe institut i vratiti Institut za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), koji godinama koristi Šumarski dom. Najamnina je glavni prihod našeg društva, a novac nam je sada prijeko potreban za obnovu zgrade”, rekli su nam čelnici HŠD-a, udruge osnovane još 1846. kao Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo, pa je možda i najstarija u RH. Zbog čestih promjena političkih okolnosti Hrvatsko šumarsko društvo je čak 13 puta mijenjalo ime, a pod sadašnjim je nazivom djelovalo je od 1919. do 1921., od 1939. do 1945. te od 1991. nadalje. Udruga još od 1877. izdaje Šumarski list, koji otada neprekidno izlazi i također bi mogao biti najstariji u RH.
I uz njihovu zgradu je vezano dosta zanimljivosti. Šumarski dom izgrađen je potkraj 19. stoljeća političkim ustupkom – hrvatski su šumari 1896. pristali sudjelovati na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, pa su im Mađari zauzvrat dali dozvolu za gradnju zgrade od 3500 kvadrata. Projekt je financiran i prodajom izložaka s te izložbe, a dom je podignut 1898., na zemljištu koje su im poklonile mađaronske gradske vlasti. Zgrada je 1961. nacionalizirana, da bi već 1977. bila vraćena Društvu. Od 1991. tu je bila smještena uprava Hrvatskih šuma, državne tvrtke koja u zgradu godinama ništa nije ulagala, a potom se 2016. preselila u zgradu na početku Branimirove ulice, koja je sada također stradala u potresu.
Upravo dok smo razgovarali s Vlainićem i Delačem, velika dizalica je na vrhu Šumarskog doma učvršćivala portal uz koji su donedavna stajale biste. Šumari su nam se potužili kako ih je u obnovi, koju su planirali i prije potresa, dugo kočio Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture. “Konzervatori su bili jako kruti. Tako su nam prije par godina naložili da pri obnovi krova zgrade moramo koristiti sve originalne materijale, uključujući i eternitske ploče napravljene od opasnog azbesta. Sada su malo olabavili i pristali na aluminijski pokrov, koji nije baš jeftin, ali je dugotrajan. Naša zgrada ima 15 dimnjaka, neke od njih smo nakon potresa morali maknuti, a sad su nam zbog potresa konzervatori napokon dozvolili da dimnjake koji više nisu u funkciji ne moramo vraćati”, kaže tajnik Delač.
Htjeli smo čuti i komentar pročelnika Zavoda, Stipe Tutiša, no odgovor iz te institucije, plaćane novcem građana, ni ovog puta nismo dobili.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.<div id=”quote-4241057″ class=”forum-post__quote”>
</div>
<div class=”user-inline”>
<div class=”user-inline__avatar”>
<div class=”avatar avatar–xsmall”>
<div class=”avatar__inner”>
</div>
</div>
<div class=”user-inline__content”>
<div class=”user-inline__time”>FilipMarko<span class=”u-light”>, 11.07.2020. u 17:39</span></div>
</div>
</div>
<div class=”forum-post__quote-text text text–mlight”>
Korumpirana Dubravka Bjegovic, sve je to ona imala, i zavod za urbanizam i cijeli Institut, ali su ga pokrali i uništili. Predvodnica zapošljavanja po podobnosti, naime dok je još radila na zavodu za materijale Građevinskog Fakulteta zapošljavala je mlade po podobnosti, a ne po stručnosti i postignutom prosjeku ocjena. Najbolji studenti su “izvisili”, vidjet ćemo koliko im je bila pametna takva politika.
Ono što je sigurno je da je već danas Fakultet na koljenima, izgubili su i Pelješki most.
S poštovanjem,
</div>
</div>
Korumpirana Dubravka Bjegovic, sve je to ona imala, i zavod za urbanizam i cijeli Institut, ali su ga pokrali i uništili. Predvodnica zapošljavanja po podobnosti, naime dok je još radila na zavodu za materijale Građevinskog Fakulteta zapošljavala je mlade po podobnosti, a ne po stručnosti i postignutom prosjeku ocjena. Najbolji studenti su “izvisili”, vidjet ćemo koliko im je bila pametna takva politika.
Ono što je sigurno je da je već danas Fakultet na koljenima, izgubili su i Pelješki most.
S poštovanjem,
Igor Cigrovski, mag. ing. aedif.
Uključite se u raspravu