Za Ivana Lovrinovića, Mostovu ekonomsku uzdanicu i profesora na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, problem rastućeg javnog duga i visokoga deficita rješiv je gotovo k'o od šale. Njegove ideje o 10 milijardi kuna ušteda bez rezanja plaća svode se više-manje na formulu pet plus pet milijardi proračunskih ušteda.

Osim što na pet milijardi kuna procjenjuje moguće smanjenje troškova kamata provedbom njegovih ideja vezanih uz monetarne reforme, još toliko bi se dalo "uštedjeti" na izdvajanjima za drugi mirovinski stup. Pritom zamrzavanje, čini se, vidi samo kao prvu fazu koja bi zapravo vodila demontaži mirovinske reforme, odnosno drugog stupa. Komentari većine ekonomskih stručnjaka uglavnom su na tragu sintagme o nepodnošljivoj lakoći rješavanja gorućih problema javnih financija. Politika je u proteklih sedam godina ne jednom načinjala temu drugog stupa, ali se i povlačila jer su kritike i računice vezane uz tranzicijske troškove i benefite više upućivale na potrebu poboljšanja, a ne odustajanja od mirovinske reforme.

"Niti se time rješavaju fiskalni problemi niti se radi o reformi. Upravo suprotno, to je destrukcija reforme i izvor povećanja fiskalnih problema u budućnosti", komentirao je Lovrinovićev istup Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, kojemu su pitanja mirovinskog sustava jedna od specijalnosti. Za Lovrinovića je, međutim, s obzirom na njegova očekivanaja i apetite vezane uz izvršne funkcije znakovitije to što se ni mandatar Tihomir Orešković ne slaže s njegovim ekonomskim idejama. Prema njemu, te fondove samo treba bolje iskoristiti za investiranje u neke strateške programe koji će sutra poboljšati rast bruto domaćeg proizvoda i u konačnici će "svi građani vidjeli pozitivne koristi od tih investicija". Drugim riječima, Orešković očito računa da bi mirovinski fondovi već u kratkom roku milijarde kuna imovine mogli umjesto u državne dužničke papire skrenuti u equity, odnosno u vlasnička ulaganja u projekte nove Vlade.

To ne podrazumijeva samo novac koji im se slijeva po tekućim uplatama doprinosa. Mirovinski bi fondovi bez problema mogli udjel državnih obveznica svesti sa 70 na 50 posto. Dakle, 15-ak milijardi kuna moglo bi se relativno brzo skrenuti u vlasnička ulaganja. Ali za to im se moraju ponuditi projekti, neslužbeno govori jedan od predstavnika fondova. Za to čak, kaže, nisu nužne ni posebne regulatorne prilagodbe. Primjerice, i prema postojećoj regulativi vezanoj uz ulagačka ograničenja fondovi mogu uložiti do 15 posto imovine fonda u infrastrukturne projekte.  Niz energetskih i infrastrukturnih projekata o kojima se u nas već duže govori svakako su i potencijalno zanimljivi mirovinskim fondovima.

Od participiranja u Plominu C do novih hidroelektrana. Uostalom, prilikom najave javne ponude dionica Hrvatske elektroprivrede, kao i projekta monetizacije javnog duga vezanog uz autoceste (najprije u opciji koncesije, a potom IPO-a koji se pojavio kao alternativni plan) upravo se na mirovinske fondove računalo kao na neke od glavnih investitora. Međutim, gotovo svi ključni projekti koje je najavljivala, pa i započela prošla Vlada (ali ne samo ona) su negdje usput pali u vodu ili barem stavljeni na led.  Što se tiče autocesta, model bi se moguće mogao modificirati na način koji bi lakše dobio potrebnu javnu podršku. Bi li to značilo djelomičnu privatizaciju HAC ONC-a, bez vlasničke participacije stranih članica konzorcija koji su lani bili u igri (a njihova percepcija rizika Hrvatske i s tim povezani zahtijevani povrati na uloženo su zacijelo viši nego što je to slučaj s domaćim mirovincima) zasad je prerano govoriti.

 No, sigurno je da je za njihov jači ulagački angažman u nedužničke oblike imovine, a time i doprinos smanjenju javnog duga ključno pitanje ponude privatizacijskih i/li investicijskih projekata. Ako oni postoje, pitanje strukture imovine u smislu raspoloživog ulagačkog potencijala je više tehničke naravi. U slučaju većih, odnosno financijski zahtjevnijih projekata najmanja bi prepreka bila riješiti pitanje načina plaćanja, odnosno hoće li to biti 'keš' ili možda državne obveznice iz portfelja fonda. U oba slučaja rezultat bi bilo smanjenje javnog duga za odgovarajući iznos.

S tim u vezi valja imati na umu i mogućnost da se neki ulagački projekti tempiraju s obzirom na dospijeća domaćih obveznica koje u pravilu velikim dijelom drže upravo mirovinski fondovi. Akteri domaćeg tržišta kapitala, pak, vide prostora i za regulatorno poticanje povećanja udjela equityja. Drže, primjerice, da za ulaganje u državne obveznice koje se vode kao imovina koja se drži do dospijeća društvima za upravljanje fondovima uopće ne bi trebalo plaćati naknadu za upravljanje.

A dio ih smatra da nije bilo razloga ni da visinu tih naknada ministar Mirando Mrsić za iduće tri godine ostavi na istoj razini (0,45%). No, to je u odnosu na pitanja koja su trenutno na stolu sekundarnog značenja. Problemi mirovinske reforme su mnogo složeniji od takve vrste kritika, a pogotovo od rješenja koja zagovara profesor Lovrinović. Sve u svemu, ni mirovinska reforma ne može uspjeti ako zemlja gospodarski i demografski kolabira, smatra Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta. To znači da nije problem u konceptu mirovinske reforme već u sposobnosti uspješne tranzicije u tržišnu ekonomiju. Time se dosad baš ne možemo pohvaliti, ali ponajmanje rješenja treba tražiti u prebacivanju problema budućim naraštajima.