Za 13. prosinca Uprava Ine sazvala je izvanrednu glavnu skupštinu na kojoj je jedna od točaka izbor članova Nadzornog odbora. Mađarski suvlasnik u Ini, Mol, predlaže da se njegovim članovima kojima uskoro istječe mandat on produlji za još četiri godine. Riječ je o Józefu Molnáru, Gabrielu Szabóu, Domokosu Szolláru i Lászlóu Uzsokiju.

Petom Molovom članu u Nadzornom odboru Ine Viktoru Sverli četverogodišnji mandat teče od polovice 2023., dok su, za razliku od njega, predstavnici hrvatske države u NO-u vodeće naftne kompanije i dalje u statusu vršitelja dužnosti i teče im do polovice veljače 2025. peti, privremeni šestomjesečni mandat.

Pravno sve u redu, ali…
Ivo Ivančić tako u NO-u odrađuje već peti polugodišnji mandat, Branimir Škurla svoj šesti mandat, dok je Damir Mikuljan rekorder među njima. On je najprije u Ini imao jedan pravi, četverogodišnji mandat u NO-u, od polovice 2017. do veljače 2021., a potom je stavljen u status v.d.-a i trenutačno mu teče osmi polugodišnji mandat, od čega je u njih šest ujedno i predsjednik NO-a. Ovom nadzorničkom trojcu mandati će isteći u veljači 2025., a još nema naznaka da država namjerava promijeniti ovu praksu i angažirati svoje predstavnike na puni četverogodišnji mandat.

Iznimka među hrvatskim predstavnicima u duljini trajanja mandata u NO-u samo je Jasna Pipunić, kojoj kao predstavnici radnika, teče treći puni, četverogodišnji mandat.

Problem u slučaju Ine nije samo takav ležeran pristup države u postavljanju kadrova u NO-u, nego primjena iste prakse i s kandidatima u Upravi. Jer su i svi predstavnici u tom tijelu u istom, privremenom statusu. Hrvoju Šimoviću od prije nekoliko tjedana teče peti polugodišnji mandat, jednako kao i Marinu Zovku i Miroslavu Skalickom.

Za razliku od njih, Molovi članovi u Upravi Zsuzsanna Ortutay, Zsombora Martona i Károly Hazuga imenovani su na svoje funkcije od srpnja 2023. do 30. lipnja 2026., s izuzetkom Hazuga koji je ‘uskočio’ proljetos, kao zamjena za Krisztiána Pulaya.

S pravnog aspekta, takav pristup države kadriranju čelnih ljudi poduzeća od strateške važnosti nije problematičan, budući da postojeće zakonske odredbe ne definiraju maksimalan broj ponavljanja produljenja privremenih mandata, za kojima se poseže u izvanrednim situacijama kada poduzeće ostaje bez uprave ili dovoljnog broja članova ovlaštenih za donošenje odluka i zastupanje. Takvim ad hoc rješenjima omogućuje se svakodnevno funkcioniranje poduzeća, do imenovanja novih predstavnika.

Loše i zbog OECD-a
No, zakonodavac je zamislio da se takav model koristi kao iznimka i na rok do šest mjeseci, kako bi se omogućilo provođenje redovnog postupka javnog natječaja za odabir novih ključnih ljudi u poduzećima, ne i kako bi to bila redovita praksa.

U slučaju Ine ona se prakticira nakon što je izbila afera Škugor, no nema opravdanja za to što se u međuvremenu nije provelo natječaj i odabralo kandidate koji će predstavljati državu neopterećene mišlju hoće li taj posao obavljati i nakon isteka šest mjeseci.

Takav pristup države problematici kadrovske politike u državnim poduzećima nije iznimka, jer Ina nije i jedina tvrtka iz njezinog portfelja u kojoj se kandidate postavlja tek na privremene mandate.

Takva učestala praksa dodatno začuđuje zna li se da je jedna od najvažnijih reformi koje su Hrvatskoj postavljene u postupku pristupanja OECD-u korporativno upravljanje u pravnim osobama u vlasništvu države. A ulazak u OECD, kao posljednju značajnu zajednicu nakon EU i NATO-a, Vlada Andreja Plenkovića i sama izdvaja kao jedan od ciljeva koje žele ostvariti u idućoj godini.