Klimatske promjene posljednjih su godina na razini Europske unije (i šire) sveprisutna tema koju, kao ni mnoge druge, ne mimoilaze ni društvene kontroverze oko intenziteta potrebnog djelovanja i politika prilagodbi.

Istraživanja među članicama Unije pokazuju da u Hrvatskoj samo 12 posto građana smatra kako su klimatske promjene važno europsko pitanje, a nacionalno važnim ocjenjuje ga njih 5 posto. Prema Eurostatu (2022.) na razini EU ti su udjeli 20 i 15 posto.

Nismo usvojili cilj
“Nedostatak društvenog prepoznavanja važnosti klimatskih aktivnosti može postati ozbiljna barijera provedbi tranzicije prema klimatskoj neutralnosti i dovesti do negativnih učinaka na radnike i radna mjesta”, navodi se u ovih dana objavljenoj studiji “Klima i rad: Prilagodbe radnih mjesta i rada na klimatsku krizu” koju potpisuje Ana-Maria Boromisa s Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO).

Na razini EU-a usvojen je cilj klimatske neutralnosti do 2050., dok Hrvatska još nije formalno usvojila taj cilj, već samo Strategiju niskougljičnog razvoja (iz 2021.) koja se u pogledu nekih ciljeva referira na politički okvir EU.

U studiji se navodi da je Hrvatska pri samome vrhu država članica EU-a po veličini godišnjih šteta od ekstremnih klimatskih događaja u odnosu na BDP (procjena je 0,25%), a pri samome dnu po udjelu osigurane štete, Prema Europskoj organizaciji za okoliš, kod nas ih je samo tri posto osigurano, a npr. u Danskoj i Norveškoj više od polovice (56 odnosno 55%).

U usporedbi s drugim državama srednje i istočne Europe (npr. Poljskom ili Rumunjskom) u Hrvatskoj je relativno malo radnika izravno pogođeno dekarbonizacijom (nema rudnika ugljena ni značajnije teške industrije).

Istodobno, zbog geografskog položaja osjetljivija je na klimatske promjene, a zbog strukture gospodarstva, sa značajnom ulogom turizma, ranjiva. Isto tako, ima značajan potencijal za stvaranje zelenih radnih mjesta, ali u tom pogledu kao ograničavajući čimbenici u studiji se ističu depopulacija i regulatorni okvir.

Zbog specifičnosti Hrvatske potrebe za ulaganjem u pravednu tranziciju ne uključuju samo olakšavanje procesa dekarbonizacije, nego i transformaciju najranjivijih sektora, odnosno povećanje njihove otpornosti. Stoga je, prema Boromisi, osim sredstava iz Fonda za pravednu tranziciju i ulaganja u promjenu tehnologija potreban i cjelovitiji pristup podrške radnicima.

Naime, s jedne strane, neki će izgubiti poslove zbog dekarbonizacije (vezano uz npr. TE Plomin, rafinerije, održavanje sustava grijanja na mazut/loživo ulje), drugi će trebati zaštitu jer će se suočavati s nepovoljnim radnim uvjetima (toplinskim i hladnim valovima, nepredvidivim radnim vremenom), a treća skupina u okviru zelene tranzicije su radnici u novim i sektorima u nastajanju, poput primjerice servisera e-automobila, montera i servisera dizalica topline i slično.

Djelovati već sada
Opažene promjene – od povećanja srednje temperature i smanjivanje oborina do veće učestalosti i intenziteta ekstremnih događaja – pokazuju da klimatska kriza nije nešto što će se događati u dalekoj budućnosti ili u udaljenim zemljama, a klimatski modeli upućuju da će se s vremenom intenzivirati. Nužno je djelovati već sada jer intenzitet tih promjena značajno ovisi o provedbi mjera dekarbonizacije, ističe autorica studije, zaključujući je i preporukama ključnim dionicima.

Inače, prema podacima EEA-e, u razdoblju od 1980. do 2020. vremenski i klimatski ekstremi uzrokovali su u Hrvatskoj gospodarske štete od 71,5 milijuna eura u prosjeku godišnje, a ukupna šteta u tih 40 godina procijenjena je na oko 2,86 milijardi eura ili 643 eura po stanovniku.