Ostao je ministar gospodarstva nepokolebljiv čak i nakon što su trojica bivših ministara, njegovih prethodnika na čelu resora energetike, na summitu Poslovnog dnevnika ustvrdila da ulazak Janafa u vlasništvo naftne kompanije NIS, čime bi se riješio čvor ruskog vlasništva i mača sankcija koji joj visi nad glavom, nije realna opcija. Politička volja s naše strane apsolutno postoji, ima li uostalom prirodnijeg partnerstva, a JANAF ne bi bio netko tko nameće volju, objašnjavao je Ante Šušnjar, ujedno od kraja siječnja i predsjednik Skupštine Jadranskog naftovoda. I recimo da je taj scenarij sada možda zaista i nerealan u svjetlu već godinama lošeg odnosa dviju država koji se od 2012. godine uz povremena simbolička zatopljenja počeo srozavati do razine da se došlo gotovo do onih predratnih razina. No, biznis mora ići, na određen način ni u vrijeme rata nije u potpunosti zamro, a Šušnjaru se ne može poreći da je bar pružio ruku važnom trgovinskom partneru. Zanimljivo, kao ministar iz kvote Domovinskog pokreta. Naravno da tu ima i interesa, ali valjda je i neki interes osigurati građanima i gospodarstvu stabilnu opskrbu. Ili nije?
U svjetlu toga, nije nadomet baciti oko na izvozne statistike koje u Poslovnom dnevniku redovno pratimo, a koje pokazuju kroz već nekoliko kvartala trajan i ne baš zanemariv pad u vanjsko-trgovinskoj razmjeni upravo sa Srbijom, dok je istovremeno početkom ljeta prošle godine Hrvatska bila jedna od rijetkih zemalja s kojima je Srbija bila u trgovinskom plusu. Perspektive u smislu poslovne suradnje bile su puno veće nego što je na kraju ostvareno, što samo pokazuje da bar na ovom prostoru politika i dalje drži primat u odnosu na ekonomiju. I nije to krenulo s Vučićevom administracijom. Sjetimo se samo slučaja iz 2009. kad je Končar dao najpovoljniju ponudu za nove beogradske tramvaje, da bi na kraju poglavarstvo glavnog grada prednost dalo španjolskom CAF-u, dijelom zbog odluke Hrvatske da prizna nezavisnost Kosova, a dijelom zbog pritiska “javnosti” koja je čak i u vjetrobranskom pročelju tramvaja vidjela hrvatski nacionalizam. Tadašnji čelnik Končara Darinko Bago s pravom je izjavio da tako nešto “u životu nije doživio”. Kad se malo dublje zaviri u odnose i za vrijeme zajedničke države, vidi se i da se tada s podozrenjem gledalo na jačanje druge strane, pa je tako u Beogradu dosta loše primljen Holjevčev projekt Zagrebačkog velesajma jer su smatrali da bi se Zagreb trebao zadovoljiti industrijom. Ni osnivanje Ine šezdesetih nije dočekano blagonaklono.
Pošteno govoreći, nije ni svaka poslijeratna inicijativa vodećih srpskih poduzetnika ili kompanija kod nas dočekana s oduševljenjem, možda dijelom i zbog toga što je bilo uvijek teško razlučiti što je baš prava privatna poslovna priča, a što je na državu navezano poslovanje. Svojevremeno je Miroslav Mišković ušao u utrku za kupnju “Zagrepčanke” s idejom da napravi shopping centar. Nije prošao na natječaju, kao što nije prošao ni pokušaj Nebojše Šaranovića da kupi Kraš. Zapravo je Miodrag Kostić jedini od viđenijih velikih srpskih poduzetnika čiji su projekti u većoj mjeri uspjeli proći u Hrvatskoj, ne računamo li Petra Matijevića koji je uspio za svoju mesnu industriju kupiti hektare kod Tovarnika, ali kao hrvatski državljanin.
Možda će u nekoj budućnosti biti moguće, ali prije svega na bazi reciprociteta, ostvariti značajnija gospodarska povezivanja, no za njih je potreban i politički “amen” obje strane. Počevši od zajedničkih sastanaka na vrhu, no toga već dugo, dugo nema, a veleposlanici zapravo sjede besposleni. Ili poput Jelene Milić izazivaju incidentepa ni Vučiću ne preostane drugo nego povući je.
