Čakovečka dizajnerica Ksenija Vrbanić, članica HUP-Udruge tekstilne industrije, pokretačica je modnog brenda XD Xenia Design, s kojim već godinama niže uspjehe po cijelom svijetu.  U razgovoru za Poslovni dnevnik savjetuje što bi trebalo učiniti da njezina branša osigura veće šanse za dugoročni opstanak.

Kakvo je stanje u domaćoj tekstilnoj industriji?

Situacija u tekstilnoj industriji nesigurna je iz više razloga, a najviše zbog pomanjkanja radno sposobnih ljudi. Na raspolaganju nam je pretežno starija populacija, koja je preostala od propale industrije prije dvadesetak godina. Mlade generacije nisu zainteresirane jer su dva desetljeća neatraktivne industrijske grane donijele ovo što imamo danas. Nesigurna budućnost opstanka i male plaće odbijala je većinu.  Obrazovanje se odmaklo od realnog sektora pa su potrebe svih tih godina bile neusklađene. Stručne škole i fakultet su izbacivale nove generacije, ali ne znam za koga, jer su nestali u prostoru. Za desetak godina nećemo više imati nikoga za rad u industriji proizvodnje odjeće. Novo digitalno doba će zamijeniti stvarnu odjeću, a to će nam pokazati nove, napredne generacije.

Hoće li povećanje minimalca uništiti tekstilnu industriju, koja postaje manje konkurentna?

Povećanje minimalca nevažna je mjera, jer svaki ozbiljan poslodavac povećava plaće kako bi zadržao dobre suradnike. Oni koji ovise o propisanim minimalcima sigurno posluju na rubu egzistencije i samo je pitanje trenutka kad će pasti. Naša konkurentnost ne ovisi o minimalcu, već o poslovnoj i poreznoj klimi, koja nam zasad ne daje mogućnost da cijenom rada budemo konkurentni. To možemo samo u segmentu više razine kompetencije i stručnosti, a znanjem i kreativnošću prije svega.

Da li je budućnost te industrije npr. u radnoj odjeći i odjeći za vojsku, ili nam treba transformacija na proizvode s višom dodanom vrijednošću?

Svakako je bolja varijanta proizvod s većom dodanom vrijednošću, ali je to i puno zahtjevniji poslovni put. Više ne možemo govoriti o tekstilnoj industriji kroz državnu strategiju kao u vrijeme socijalizma. To je pitanje poslovnog projekta i sposobnosti svakog poduzetnika. Entuzijazam i inovacija su uvijek pokretač svake ideje, a srazmjeran profit posljedica uspješnosti. Država može pomoći podjednako za svaku industriju u smislu poželjnog poslovnog okruženja i  prihvatljivom poreznom politikom. Danas smo dio Europe, pa se očekuje da poduzimamo poslovne projekte koji su poželjni i prihvatljivi širem globalnom tržištu. Ograničiti se samo na hrvatsko tržište nedovoljno je u svakom ekonomskom smislu.

Kako ste vi uspjeli ostati ovdje, a afirmirati se u inozemstvu?

Od samog početka cilj mi je bio osnovati brend koji će biti internacionalno prepoznat. Nakon nekog vremena shvatila sam da su mogućnosti za rad i cijela logistika bolji u mom širem okruženju, a da prezentacija mora otići šire u svijet. Nametnuli smo se dobrim kolekcijama koje su otvarale ta teška vrata sve šire. Svaka sezona je bila nova prilika. Morali smo biti uvijek nešto više, bolje, jače. Velika je privilegija raditi i živjeti kod kuće, a biti prisutan u cijelom svijetu. Naročito to shvatimo kada se susretnemo na nekoj inozemnoj destinaciji s ljudima koji žive i rade tamo.  A u posljednje vrijeme smo i svjedoci imigracije ljudi koji žele bolji život – to su oni koji su iskušali život i rad u inozemstvu u velikim gradovima. Sve dežurne kritičare trebalo bi poslati na rad u inozemstvo mjesec dana, da shvate koliko je još uvijek dobar život kod nas. Mi smo marljivo počeli raditi na internacionalizaciji 2000., dakle u pravo vrijeme jer je to bio početak krize u tekstilnoj industriji. Nije bilo nikakve podrške od velikih tekstilaca jer su svi bili uljuljani u dobar zimski san i nije im bio potreban dodatni angažman oko novih tržišta. Da su me ozbiljnije shvatili, danas bi bili puno jači. Kako smo sve morali prolaziti sami, bez suporta banaka ili veće proizvodnje taj put je malo duže trajao. U vrijeme kada smo se probijali nitko nije znao gdje je Hrvatska. Kako modni dizajn nema predrasuda, uspjeli smo.  Danas smo prepoznati kao brend na najvažnijim modnim adresama. Otvorili smo vrata i drugima pa je hrvatski modni dizajn postao tražen. Pridružuju se i drugi dizajneri koji su shvatili mogućnosti i svako malo čujemo za uspješnost hrvatskog dizajna.

Imaju li mladi dizajneri priliku u Hrvatskoj napraviti karijeru ili moraju otići vani?

Prilike su svugdje oko nas, ali treba imati osjećaj da se uhvati. Tijekom obrazovanja bitno je koristiti mogućnost odlaska u inozemstvo i vidjeti različite načine rada. Karijera se može izgraditi i ovdje i vani, ovisi o ambicioznosti i mogućnostima. Pogrešno je što se mlade tijekom školovanja odgaja da će svi jednog dana biti poznati dizajneri. A druge mogućnosti baš ni nemaju puno, pa zato svi odmah započinju sa svojim kolekcijama i žive od trenutaka slave na modnim revijama. To ih čini frustriranima, jer se ne mogu ostvariti na normalan način. U modno razvijenim okolinama postoji potreba za različitim profilima modnih dizajnera i bilo bi lakše kada bi se već na fakultetu realno pozicionirali.

Međimurci marljivi i ‘vudreni’

Zašto je baš Međimurje, u kojem i Vi živite, toliko važno za domaću tekstilnu industriju?

To je regija koja se oduvijek razvijala i živjela kroz tekstilnu industriju. Postojale su velike tvornice s tisućama zaposlenih. Svaka druga kuća je imala nekoga zaposlenog u tekstilu ili građevini ili pak preko granice.  Najveća vrijednost su ljudi koji su spremni na nove izazove, koji žele učiti, dokazati se i biti bolji. Natjecateljski duh je sveprisutan. Mi imamo razvijen osjećaj za priliku i ne propuštamo je. Uporni smo i marljivi. Uz to nađe se i nadarenost, ili bi mi rekli ‘vudreni smo’!