Ana Putica već 20-ak godina radi kućnu njegu u Domu za starije osobe Dubrovnik, gdje posjećuje i pomaže starijim, slabo pokretnim osobama. Njen posao je pružiti im pomoć koja im je potrebna – donese hranu i nahrani ih, presvuče, opere, ošiša, obrije, pomogne sve što im treba.

„Kad ljudi kažu kako prvenstveno idemo po lijekove ili u trgovinu, to je pomalo smiješno jer to može svatko. To im može donijeti i susjed! No, ljudi obično ne znaju kako mi brinemo o osobama od kojih su neke nepokretne gdje se one moraju najmanje dvaput dnevno mijenjati. Treba ih oprati, očistiti, presvući, obrijati, ošišati, nahraniti… Patronažna služba dolazi svako jutro, a mi idemo popodne kad oni ne rade. Ako ste dežurni za blagdane, dvaput dnevno ćete obići te osobe,“ izjavila je Putica  za Dubrovački dnevnik. 

A tu je, naravno, i razgovor koji je svima, a pogotovo njima, iznimno potreban.

O svom poslu Putica priča s posebnim nadahnućem, a o onima koje obilazi s iznimnim poštovanjem i divljenjem. Emotivno, s dušom, zaljubljeno u svoj posao. I dok većina Dubrovnika živi u ‘balonu’ u kojem se prate turistička kretanja, a donekle se i dobro živi, Putica kaže – ima tu slučajeva za koje ne možete ni zamisliti da se mogu dogoditi.

„Ima tu ljudi koji su sami i nemaju vlastitu djecu. Obično žive u nacionaliziranim stanovima, imaju minimalnu mirovinu te su uglavnom začahureni u svom svijetu. Teško prihvaćaju bilo čiju pomoć. Zato se za njih ne zna. Ima tih slučajeva u kojima neka starija osoba ne izlazi 20-ak dana pa se nekoga pošalje da poviri je li sve u redu i je li živa. No, uvijek ih nađemo žive. S druge strane, imate osobe koje imaju djecu koja žive vani, a oni samostalno žive u svom stambenom prostoru i ne žele u dom za starije, žele ostati u svom domu. I opet su usamljeni. Često odbijaju svaku pomoć uvjereni kako mogu sami, a ne mogu. I ponekad je teško ukazati na to kako ipak ne mogu. Ali ja razumijem kad kažu kako ne žele u dom i kako žele umrijeti u svojoj kući,“ izjavila je Putica.

Suvremen čovjek, možda danas više no ikada prije, iznimno puno vremena u životu troši na karijeru, na stvaranje, na materijalno. Koliko je to ljudima važno onda kada postaju svjesni kako se bliži kraj. I što im je uopće važno.

„Radim s ljudima različitih profila, zvanja i financijskih i imovinskih stanja. Kad dođu na tu ‘zadnju stanicu’, kad znaju kako uskoro odlaze, najmanje govore o materijalnom. Imate tu ljudi koji imaju dvije, tri kuće, imate i onih koji nemaju ništa, ali uvijek pitaju to pitanje – kakav sam ja čovjek? Glavno je pitanje jesu li dobri ljudi i na kraju uvijek sami sebe puno analiziraju i kritiziraju. Godinama ih obilazim, povjeravaju mi se, komuniciramo i na kraju me uvijek pitaju jesu li me povrijedili, jesu li mi nešto ružno rekli… Onda se znaju prisjećati prema kome su pogriješili. Jedan profesor je kazao kako mu je strašno žao jer je nekog učenika stalno tjerao iz razreda pošto je kasnio, a kad je saznao zašto kasni, bilo mu je žao zbog toga. No, bio je preponosan da bi mu rekao kako mu je žao. Kasnije mu je bilo strašno žao što to nikada nije rekao,“ izjavila je Putica.

Naime, ljudi na svom kraju rade ‘inventuru svog života’. Svojih djela. Manje se osvrću na ono materijalno što su stvorili i ostvarili.

„Nikad nisam čula kako je netko kazao kako je stvorio ovo ili ono ili kako mu obitelj ‘ima’,“ kaže Putica.

Njihove posljednje želje često se odnose na to da bi voljeli olakšati dušu, ispovjediti se, ispraviti nešto što su propustili.  

A za čim ljudi najviše žale?

„Ljudi na odlasku, barem iz iskustva onih s kojima sam ja radila, uglavnom kažu kako bi voljeli da su više pomagali ljudima za života. Od 15 ljudi, 10 će vam to reći. Onda im kažem kako svi učine u datom momentu koliko mogu. No, oni svejedno govore kako su mogli više,“ odgovorila je Putica.

Ti trenuci duboko utječu na one koji im svjedoče pa su tako utjecali i na samu Anu. Od tih ljudi je naučila – tijekom života treba napraviti što je više moguće dobroga. To je ono jedino što ljudi propituju kada odlaze, svjesni kako sa sobom ne nose ništa.