Gotovo desetljeće i pol dugi spor koji je protiv Erste banke pokrenuo zagrebački građevinski poduzetnik Zvonko Mesić putem svoje tvrtke Megrad nekretnine, koja je u međuvremenu završila u stečaju, nedavno je dobio drugostupanjski pravorijek.

Nakon što je Trgovački sud u Zagrebu jesenas prvostupanjski usvojio tužbeni zahtjev Megrada za odštetom od 20,5 milijuna eura uvećano za zatezne kamate počevši od 2011., Visoki trgovački sud preinačio je presudu TS-a. Prvotni tužbeni zahtjev je odbijen, čime je taj postupak meritorno i pravomoćno okončan.

Iako tužitelju, hipotetski, još ostaje opcija podnošenja zahtjeva Vrhovnom sudu za dopuštenje revizije, s obzirom na zakonska ograničenja kojima se propisuje kada je neki predmet podoban za daljnje propitivanje u revizijskom postupku upitno je koliko je ta opcija realna.

Završeno 70 posto
U ishodištu tog dugogodišnjeg spora su ugovori vezani uz kreditiranje projekta izgradnje luksuznog podsljemenskog naselja Sveti Marko na zagrebačkom Svetom Duhu. Na toj lokaciji Megrad nekretnine planirale su izgraditi 15 urbanih vila. Pozivajući se na odredbe ugovora zaključenih s investitorom, banka je krajem 2009. odnosno oko dvije godine od početka radova, prestala financirati projekt.

Mesić je u kasnijim medijskim napisima tvrdio da je u to vrijeme bilo završeno 70 posto planiranih radova. Prema njegovoj interpretaciji, financiranje je prekinuto “bez najave”, a tvrdio je i da prethodno nije bilo primjedaba na kvalitetu i dinamiku radova ili (ne)namjensko trošenje sredstava.

Optuživao je banku i za nezakonito pokretanje stečaja, kao i preuzimanje projekta Sv. Duh od Megrad nekretnina nekoliko godina poslije. Problemi su se vremenski očito poklopili s prelijevanjem globalne financijske krize. Govoreći o tome koliko je u taj projekt bila uložila banka, a koliko Megrad, Mesić je, čini se, banku vidio kao partnera, a ne samo kreditora u toj investiciji.

Međutim, isključivi investitor u projektu bile su Megrad nekretnine. U obrazloženju presude VTS-a navodi se da prema sklopljenim ugovorima nije postojala bezuvjetna obveza banke financirati predmetni projekt te da nije povrijeđena niti jedna ugovorna odredba.

Rast troškova ‘u hodu’
Okvirnim ugovorom dvije su strane, naime, definirale da će banka poduzetniku odobravati kredite, garancije i druge plasmane do ukupnog iznosa od 15 milijuna eura, ali da će pritom za svaki pojedinačni pravni posao sklopiti poseban ugovor, uz pridržavanje prava banke da prihvati ili odbije prijedlog dužnika za sklapanjem bilo kojeg posebnog ugovora.

Međusobni odnosi definirani su i ugovorom o limitu kojim se zadaje okvir financiranja u smislu najvećeg mogućeg iznosa do kojeg banka može financirati projekt. U konkretnom slučaju investitor je “u hodu” 2009. predvidio povećanje ukupnih troškova projekta s inicijalnih 18,6 na 20,8 milijuna eura. Uz 8,9 milijuna eura s koliko je banka dotad financirala projekt, Megrad je tražio dodatnih pet milijuna eura, i to do visoke ‘roh-bau’ faze.

Uz ostalo, drugostupanjski sud navodi da iz prateće dokumentacije vezane uz isplativost i stvarne troškove projekta proizlazi da Megrad nekretnine ničim nisu pokazale na koji način, tj. iz kojih sredstava namjeravaju dovršiti projekt do stupnja potpune dovršenosti. Sve u svemu, VTS je ocijenio kako nema osnova za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze od strane banke.