Vlada RH nedavno je na svom X profilu objavila da su se predsjednik Vlade i ministar zdravstva sastali s Hansom Sijbesmom, potpredsjednikom AstraZenece za srednju i istočnu Europu i Baltik. Uz fotografiju stoji kratko objašnjene sastanka: “Razgovaramo o mogućnostima za daljnju suradnju”. Kakvu to suradnju predstavnik britansko-švedske biofarmaceutske tvrtke želi od hrvatske Vlade? Što mu ona može i želi ponuditi?

Kratka obavijest o održanom sastanku otvara brojna pitanja, bez potrebe vlasti da daje detaljna objašnjenja. No to će se uskoro promijeniti. Kada u listopadu na snagu stupi Zakon o lobiranju, javnost će imati alat pitati i dobiti uvid u sadržaj svakog takvog sastanka, i to svih onih koji su na poziciji donošenja odluka.

Doduše, naša je Vlada dolazak do tih informacija odlučila ipak malo otežati jer za razliku od Registra lobista onaj lobiranja neće biti javno dostupan.

“No, praksa zagovaranje interesa u Hrvatskoj morat će postati mnogo transparentnija. Ovaj će zakon donijeti novu higijenu odnosa”, kaže u intervjuu za Poslovni dnevnik Natko Vlahović, osnivač i izvršni direktor Vlahović grupe, tvrtke koja je pionir profesionalnog lobiranja u Hrvatskoj.

Koliko je postupak lobiranja trenutačno u Hrvatskoj transparentan?
Do sada je bio minimalno transparentan jer je ovisio o dobroj volji lobista da javno istupe ili da se u izravnim kontaktima na takav način legitimiraju. Naprimjer, kao građanina me izuzetno zanima tko lobira i koga se lobira u vezi prodaje poljoprivrednog segmenta Fortenove. Glavninu vrijednosti tvrtke čine ugovori o dugogodišnjem zakupu zemljišta koje je u državnom vlasništvu. Tu su i ogromni iznosi poticaja koje tvrtke dobivaju, a to je javni novac.

Da ne govorim o strateškoj važnosti te djelatnosti, a ovdje se radi o daleko najvećim i najboljim poljoprivrednim površinama u državi. Dakle pair excellence lobistička materija. I na političkoj pozornici i kroz medije između redova vidimo da se nastoji utjecati na proces. Međutim, sve ono što se događa je iza zatvorenih vrata i o tome nema nikakvih informacija. Paralelno, Fortenova posluje u Sloveniji i nedavno smo čitali u poslovnim medijima s kojim su se slovenskim dužnosnicima njihovi predstavnici susreli i na koje teme.

Jer je to javno dostupno u bazi podataka o kontaktima s lobistima koju su lobirane osobe dužne popuniti u roku ne duljem od 8 dana od ostvarenog kontakta. Dakle, to se itekako može. Kod nas će Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, koje će biti nadležno za kontrolu provedbe zakona i vođenja Registra lobista, te podatke dobiti tek u godišnjim izvještajima lobista koji se podnose do kraja prvog kvartala za prošlu godinu, a javnost će uvid u neke podatke dobiti tek ako na traženje medija Povjerenstvo odluči da javni interes preteže. Dakle, pristup podacima je puno zatvoreniji.

Vlahović grupa lobiranjem se bavi već 20 godina i gotovo toliko dugo zaziva regulaciju zagovaranja interesa. Kažete da će ona donijeti novu higijenu odnosa. Kako točno?
Zakonom o lobiranju po prvi puta interakcija interesnih skupina s donositeljima odluka dobiva svoj zakonski okvir, odnosno pravila igre. To nije ni kodeks ni strukovna samoregulacija, nego zakon u punom smislu riječi, tzv. “hard law”. Zakon kroz definicije jasno određuje uloge, tko su lobisti, a tko lobirane osobe, što je lobiranje i što je javno odlučivanje.

Objema stranama nameću se obaveze koje čine tu novu higijenu odnosa, pod prijetnjom sankcija. Npr. lobisti su prilikom iniciranja kontakta dužni lobiranim osobama dokazati da su upisani u Registar lobista, navesti cilj i korisnika lobiranja. To su važni iskoraci jer je do sada u praksi bilo svakakvih sastanaka, od onih najavljenih kao sasvim kurtoazni ili informativni, koji se pri kraju pretvaraju u lobističke, do onih gdje lobisti pod svaku cijenu kamufliraju pozadinski interes i ne deklariraju klijenta.

Lobirana osoba prije nego prihvati komunikaciju mora provjeriti je li lobist u Registru. Dakle, nema više skrivanja i nedeklariranog lobiranja, odnosno za to postoje sankcije. Također, dužnosnicima se zabranjuje lobiranje tijekom mandata, kao i razdoblje hlađenja nakon mandata.

Zakon je napokon tu i stupa na snagu 1. listopada. Kako ga ocjenjujete?
Sama činjenica da smo napokon dobili zakon koji sadrži pravila igre je ogroman iskorak za destigmatizaciju lobiranja kao aktivnosti i afirmaciju struke profesionalnih lobista. I zato je pomalo nezahvalno govoriti o slabostima, ali još ima prostora za poboljšanja. Usvojeni Zakon je kvalitativno bitno dorađen u odnosu na prvu javno predstavljenu verziju.

Vlahović grupa je podnijela dosta komentara u javnom savjetovanju od kojih su mnogi usvojeni. Da budemo sasvim jasni, interes naše tvrtke je potpuna transparentnost i tu dijelimo interes s općom javnosti. Mi nemamo problem deklarirati naše klijente, zakonodavne dosjee na koje pokušavamo utjecati, sastanke, pa i budžete. To su sve standardi koji već negdje postoje, većina njih u Europskom registru transparentnosti i to su sve vidljivi podaci.

Međutim, kod nas se zakonodavac odlučio tražiti samo dio tih podataka, a onda jedan dio njih učiniti javno dostupnim. Pored toga, nažalost, nisu uvaženi prijedlozi da lobirane osobe trebaju izvijestiti o sastancima s lobistima kroz formu registra ili pretražive baze podataka. To bi dovelo do uvezanosti odredbi i mogućnosti dvostruke provjere, čime bi se sigurno mogućnost neregistriranog lobiranja svela na minimum.

Kome će biti teže prilagoditi se novim pravilima “igre” – lobistima ili lobiranim osobama?
Što se tiče obaveza, težište Zakona je na lobistima, a u tu definiciju ne spadaju samo profesionalni konzultanti-lobisti, nego i predstavnici tvrtki kojima je kontakt s tijelima javne vlasti u opisu posla, odnosno tzv. in-house lobisti te predstavnici svih mogućih udruženja i nevladinih udruga koje također utječu na zakonodavni proces i javne politike.

Zakon o lobiranju za njih postaje integralni dio interne funkcije usklađenosti odnosno compliance-a. Prema našim informacijama velike tvrtke, posebno one čije dionice kotiraju na burzi, shvatile su ga ozbiljno i rade na internom usklađivanju i prije nego je on stupio na snagu. Lobirane osobe će se prema mom sudu puno teže snalaziti u novim okvirima, iako za njih nema puno normiranih obaveza.

Kod njih je poznavanje lobističkih normi i prakse uglavnom iskustveno, a u praksi ima svega. I tu će oni morati razlučiti što je poslovni kontakt, što je prijateljevanje, znati kalibrirati svoja očekivanja od kontakta s lobistom i profesionalno se postaviti.

Iskustvo s ispunjavanjem imovinskih kartica pokazuje da će za lobirane osobe edukacija biti prijeko potrebna. Dobro je što će oni u slučaju dvojbe predstavlja li neko ponašanje povredu odredbi Zakona moći tražiti mišljenje Povjerenstva, kao što i u slučaju Zakona o sprječavanju sukoba interesa.

Što će biti najteže u prilagodbi Zakonu o lobiranju, odnosno na što će lobisti i državni dužnosnici kada zakon stupi na snagu morati posebno paziti, a što su do sada uglavnom ignorirali?
Mislim da su reputacijski rizici povezani s izbjegavanjem Zakona ogromni. Tu prije svega mislim na razne konzultante, ali i tvrtke koji će htjeti “ostati ispod radara”, odnosno koji će izbjeći registrirati se. Oni više neće biti u sivoj zoni nego se izlažu sankcijama, a ako lobirana osoba bude pristajala kontaktirati s takvim prikrivenim lobistima i sama se značajno izlaže.

O snazi Povjerenstva dovoljno govore ostavke ministara, čak je i jedna vlada završila mandat uslijed afere povezane s postupanjem Povjerenstva u slučaju tadašnjeg potpredsjednika Vlade. To su dakle ogromni reputacijski rizici koji s druge strane neku kompaniju mogu jako puno koštati.

Dužnosnici pak, koji će lobirati za vrijeme dužnosti ulaze i u sferu kaznene odgovornosti. Oni će morati jasno razlučiti što je legitimna borba za interese onih koje predstavljaju, a što je lobiranje za privatni interes koje im je zabranjeno, kao i primanje darova i drugih koristi povezanih s tim.

Strahujete li, kao što strahuje predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, da bi se državni dužnosnici mogli uplašiti novih pravila te u strahu da neće biti kažnjeni ili medijski prozvani, odbijati primati lobiste?
Da, to je jedan od rizika koji i zakonodavac prepoznao u preambuli. Ako se interakcija preseli u sivu zonu koju nitko neće moći efektivno nadzirati onda smo postigli kontraefekt. Drugim riječima, da se kontakti odvijaju izvaninstitucionalno. I sada je prevladavajuća percepcija javnosti da se stvari na taj način rješavaju, a to je i dio našeg kulturološkog obrasca.

A trebalo bi ići u potpuno drugom smjeru jer su dobro dokumentirani kontakti najbolji osigurač u slučaju mogućeg prozivanja koje navodite. Svi bi trebali biti svjesni da su pod povećalom javnosti i regulatora te da ih izbjegavanje Zakona izlaže velikim rizicima.

Stavlja li zakon ipak veću odgovornost, s obzirom na sankcije, na lobiste?
Obje strane mogu biti sankcionirane i sankcije se bitno ne razlikuju, ali mislim da je odgovornost za ciljeve koje ovaj Zakon treba postići ipak puno veća na lobiranim osobama. One svojim postavljanjem praktično uvjetuju kako će se lobisti ponašati, tako je to sada postavljeno. Ako će lobirane osobe na Zakon odmahivati rukom, a svakog lobista prvo trebaju provjeriti, iluzorno je očekivati da će lobisti “trčati” u Registar i držati se svega što se od njih traži.

Koliko je uopće veliko tržište lobiranja u Hrvatskoj, i po broju onih koji se bave lobiranjem i po financijskim iznosima koji se izdvajaju za lobiranje?
U nedostatku istraživanja i verificiranih podataka, radili smo internu procjenu cjelokupnog tržišta utjecanja u Hrvatskoj. Radi se o iznosu od cca 145 milijuna eura godišnje. Polovica od toga ide u poslovne organizacije, komore i strukovna udruženja, četvrtina se troši kroz ulaganja u kampanje, zatim troškovi ih-house lobista, pa onda troškovi vanjskih pružatelja usluga iz domene javnih poslova, a tu su onda i komunikacijske agencije, odvjetnička društva, različiti konzultanti i sl. Godišnje se u Hrvatskoj sigurno događa nekoliko desetaka velikih nacionalnih lobističkih kampanja.

Koliko očekujete upisanih lobista u Registar lobista u Hrvatskoj?
Naša okvirna procjena je da se u RH lobiranjem bavi najmanje 500 osoba, bilo profesionalno s punim radnim vremenom ili u sklopu svojih radnih zaduženja. Tu mislim i na komore, nevladin sektor. S obzirom na to da u Registru trebaju biti i fizičke osobe koje lobiraju u ime institucije, a u nekima ih ima više, u Registru očekujemo dvjestotinjak entiteta. Mislim da je to realno.

Jesu li, trenutačno svi koji bi trebali biti u Registru lobista svjesni da bi se trebali upisati, poput raznih NGO, udruga, komora, HUP-a, HGK-a?
Udruge vjerojatno najmanje, posebno ako nemaju profesionalne zaposlenike, te ako povremeno lobiraju, odnosno ako im to nije temeljna svrha. Kao što jest komorama, sindikatima ili poslodavačkim udruženjima. Većina njih je već u EU lobističkom registru, a naš se zakonodavac kod obaveze upisa u Registar lobista vodio tim primjerom da svi koji lobiraju trebaju biti unutra, bez obzira na pravni oblik.

Obavlja li Vlahović grupa više posla na domaćem tržištu i za domaće klijente ili obrnuto, na stranom tržištu i za strane klijente?
Postoji još jedna kombinacija za koju bismo voljeli da je češća, a to je da radimo na stranom tržištu za domaće klijente. Kada kažem strano tržište, tu mislim na EU institucije iako je i to zapravo naše, jedinstveno tržište. Nadamo se da će još više naših tvrtki prepoznati potrebu da se proaktivno i dovoljno rano uključe u oblikovanje zakonodavstva u Bruxellesu. Tu konzultantska ekspertiza zaista daje dodanu vrijednost jer treba svakodnevno detaljno pratiti javne politike EU i znati procese. Naši su klijenti iz realnog sektora, a regulativa se za njih dominantno kroji tamo, a bitno manje u Hrvatskom saboru.

Od osnutka 2012. upisani ste u Europski registar transparentnosti budući da djelujete i prema europskih institucijama. Kakva je praksa lobiranja u institucijama Europske unije? Primaju li europski dužnosnici rado lobiste i zašto?
Interakcija je ogromna, samo u tom EU lobističkom registru koji spominjete je više od 12,5 tisuća entiteta. Jako je puno događanja, foruma, razmjene mišljenja kroz razne oblike pisane komunikacije i javnih savjetovanja. Tamo lobisti s pravom mogu reći kako informacije koje pružaju otvaraju donositeljima odluka novu perspektivu sagledavanja problema. Iza toga je puno znanja, analitike. Dužnosnici rado primaju takve materijale i informacije jer je to uobičajena praksa i nitko se ne boji da radi toga nekome ide na ruku. Štoviše, smatra se zakinutim onaj tko treba donositi odluku, a nema dovoljno informacija ili ne razumije argumentaciju predstavnika drugih institucija ili zemalja.

Koja država, po vašem mišljenju, ima najbolju zakonsku regulativu lobiranja i gdje su uspostavljene najbolje prakse?
U nekim elementima dobra i funkcionalna rješenja koja bi mogla nadograditi naš model postoje u Sloveniji i Austriji. A na razini EU institucija uopće nemate zakon, nego Međuinstitucijski sporazum EU parlamenta, Komisije i Vijeća, pa lobisti prilikom upisa u Registar potpisuju kodeks ponašanja i mogu odgovarati ako ga krše. I to jako dobro funkcionira. Kanada također ima kodeks ponašanja lobista i u nekim elementima je otišla dalje od OECD-a čije su smjernice osnova mnogih nacionalnih zakona. I naš proces pristupanja OECD-u bio je važan katalizator da dobijemo Zakon o lobiranju.

Hoće li Zakon o lobiranju u Hrvatskoj pomoći u sprječavanju korupcije?
On formalno jest dio paketa antikorupcijskih zakona i to je jedna od njegovih važnih svrha. Potrebno je vrijeme, ali sam optimist. Zakon će se sigurno dorađivati, kao što je i Zakon o sprječavanju sukoba interesa proteklih 20 godina doživio evoluciju i postavio važne okvire i norme u obnašanju javnih dužnosti. I dignuo odgovornost na bitno višu razinu. Zakonom o lobiranju po prvi puta i interesne skupine postaju suodgovorne za higijenu odnosa u sferi javnog odlučivanja.