Neki od arbitražnih postupaka koje su protiv Hrvatske zbog “slučaja švicarac” tijekom protekle četiri godine pokrenule banke pri Međunarodnom centru za rješavanje ulagačkih sporova (ICSID) u Washingtonu poprilično su odmakli. Oni prvi, inicirani još 2016. i 2017., očito su poodmakli i dovoljno da se s velikom sigurnošću može ocijeniti da su pozicije RH u njima sve prije nego dobre. Upravo na tom tragu je i informacija da je hrvatska Vlada pokrenula pregovore s bankama. Objavio ju je Bloomberg pozivajući se na četiri upućena sugovornika koja su zbog diskrecijske naravi procesa inzistirala da ih se ne imenuje. Zacijelo iz istih razloga ni u Vladi, odnosno Ministarstvu financija zasad ne komentiraju tvrdnje o pregovorima. No, to samo govori u prilog tome da su se umjesto čekanja pravorijeka ICSID-a u Vladi okrenuli traženju kompromisnog rješenja koje bi u konačnici bilo i financijski i tehnički prihvatljivije, tj. za državu jeftinije.

U tom smislu danas se znakovitijim čini i istup premijera Andreja Plenkovića u jednoj od brojnih rundi pripetavanja s predsjednikom Zoranom Milanovićem, na temu socijalne (ne)osjetljivosti i prijetnje novog vala ovrha. Premijer je, naime, prije nekih mjesec dana svoj odgovor Milanoviću započeo osvrtom na njegovo “hvaljenje kao takozvanog zaštitnika građana protiv banaka” iznoseći veoma precizno kako su na arbitražnom sudu u Washingtonu tužbe banaka s odštetnim zahtjevima teškim 418,6 milijuna eura zbog zakona koji je donijela Milanovićeva Kukuriku koalicija. “To su zahtjevi iz četiri postupka – Unicredit/Zaba, Raiffeisen, Addiko i Erste, a još dvije banke, Societe Generale i OTP, tek trebaju postaviti svoj financijski zahtjev”, pojasnio je.

Sve u svemu, drugu dimenziju sad dobiva i nedavno priključivanje OTP banke skupini onih koje su se već prije odlučile na tužbe u Washingtonu zbog Zakona o konverziji CHF kredita, odnosno gubitka uslijed prisilne konverzije kredita denominiranih u švicarskim francima u eurske, provedene 2015. godine. Prema tom zakonu ceh konverzije u cijelosti je stavljen na teret banaka, pri čemu su ukupne gubitke one procijenile na više od milijardu eura.

Osim što su se i u OTP-u, poput ostalih, pozvali na kršenje bilateralnog međudržavnog sporazuma o zaštiti ulaganja, iz te su banke u vlasništvu mađarskog OTP-a poručili kako i dalje zapravo namjeravaju svoja potraživanja (procjenjena na 35 milijuna eura) rješavati u pregovaračkom postupku s Vladom.

Mnogi su već prilikom donošenja Zakona o konverziji upozoravali na potencijalne prijetnje međunarodnih arbitražnih sporova, a jedan od glavnih prigovora modelu bio je izostanak socijalnih kriterija.

Aktualni razgovori na relaciji Vlada-banke, prema Bloombergu, idu prema kompromisu kojim bi banke odustale od tužbi, a zauzvrat bi im se smanjile obveze (budućih) uplata doprinosa za osiguranje depozita. Nastoji se postići dogovor koji ne podrazumijeva isplatu odšteta i neposredni trošak proračuna, već smanjenje regulatornog troška kroz niže obveze uplata premija osiguranja štednje.

Banke, doduše, neovisno o “slučaju švicarac” već godinama problematiziraju visinu premija i način upravljanja tim sredstvima. Pritom se obično ističe činjenica da je u Hrvatskoj, mjereno pokrivenošću zaštićene štednje, u Fondu osiguranja depozita akumulirano znatno više sredstava u odnosu na prosjek EU. Prema posljednjim dostupnim podacima Europskog nadzornog tijela za bankarstvo, EBA-e, na kraju 2019. fond pri DAB-u raspolagao je s 6,05 milijardi kuna, a na 201,3 milijarde kuna ukupnih osiguranih depozita na kraju 2019. to predstavlja pokrivenost od tri posto. Po toj pokrivenosti Hrvatska je već godinama pri vrhu EU, s tim da je kod nas i ciljana razina fonda osiguranja depozita, dijelom i zbog “povjesnih razloga”, definirana na 2,5 posto, tj. višestruko iznad minimuma utvrđenog na razini Unije (0,8%).

Međutim, banke su svjesne da zakonodavac taj namet ni ubuduće ne mora smanjivati, pa je u tome pronađen prostor za pregovore koji je objema stranama prihvatljiv. Osim same (višegodišnje) dinamike, računa se da bi ceh za državne financije na kraju trebao biti osjetno manji nego što sugeriraju arbitražni zahtjevi. Pretvrde pregovaračke pozicije nisu baš opcija za one koji i sutra trebaju poslovati na hrvatskom tržištu; regulatorni okvir ipak ima mnogo varijabli.

Hrvatska je, inače, u arbitražnim sporovima pokušala osporiti nadležnost ICSID-a za sporove među zemljama članicama EU, ali sve upućuje da prigovori nenadležnosti nisu prošli. Državno odvjetništvo RH tako je u svom izvješću o radu za 2019. izvijestilo da je Unicredit/Zaba u postupku arbitraže tražila naknadu štete u iznosu od 137 milijuna eura. Kako je to i najstariji predmet pri tom sudu, u njemu je rasprava sad već poodavno završena i preostalo je samo donošenje odluke. Raiffeisen banka i njezin austrijski vlasnik pokrenuli su pak arbitražni postupak s odštetnim zahtjevom od 64,5 milijuna eura, Addiko za 160 milijuna eura (prvotno je bio i veći), dok je Erste tražio naknadu od 57,1 milijun eura. Societe General tužbu je inicirao lani, ali je tek nedavno zaključen postupak registracije. Budući da je francuska grupacija hrvatsku podružnicu prodala, ona se ne uklapa u aktualne pregovore.

Mimo potencijalnih odšteta po raznim sporovima, velik dio budžeta DORH-a odnosi se upravo na troškove zastupanja Hrvatske u inozemstvu, uključujući i međunarodne arbitraže i druge inozemne sporove. Lani su troškovi povezani sa zastupanjem Hrvatske u inozemstvu iznosili gotovo 83 milijuna kuna ili čak 80 posto ukupnog proračuna DORH-a.

Evidentno je da se u nas zakoni i odluke često donose nedovoljno pazeći na utuživost, ali i na reputaciju države, i političku i investicijsku. Na istom sudu u Washingtonu, primjerice, i dalje je slučaj Ina-Mol. Prema mnogima, ni tu izgledi za povoljan ishod nisu veliki, ali u adresiranju političke odgovornosti u pogledu vladajućih struktura stvari stoje ponešto drukčije nego u slučaju “švicarac”.