Čini se da bi iz redova vjerovnika 3. maja, već blizu 80 dana blokirane riječkog škvera, mogao stići i prvi impuls u smjeru zaokreta k novom modelu restrukturiranja u sklopu alternativne mogućnosti raspleta krize.

Riječ je o formi preustroja kroz stečaj, zasad nepopularnog rješenja, kako za Vladu koja želi sačuvati brodogradnju i spasiti što veći broj radnih mjesta, tako isto i za brojne druge dionike. Za stečaj kao opciju ni ministar gospodarstva Darko Horvat do sada nije ostavljao ni centimetar prostora, pa je taj postupak u ovom slučaju stigmatiziran, iako uz likvidacijski stečaj postoji i onaj koji omogućuje restrukturiranje i novi život dužnika.

Uostalom,, tako je svojedobno preživio i Viktor Lenac.  Stečaj s preustrojem na sličan način može biti tema i kod 3. maja, jer pojedini vjerovnici na radnom stolu navodno već imaju pripremljene papire. Njihov je glavni sadržaj ujedno i prvi prijedlog za otvaranje stečaja s preustrojem riječkog škvera, a hoće li biti i predan bit će poznato uskoro. Detalji oko toga drže se u sferi poslovne tajne. Predlagatelj dolazi iz kruga stalnih i značajnih dobavljača kojima je snažan interes kontroliranog djelovanja prema svim dobavljačima. 

Više faktora govori u prilog ovoj opciji, a presudno je što se u pomanjkanju investitora proces spašavanja još uvijek odvija u znaku krnjih odgovora na ključna pitanja koja glase: "Tko će, kada i kako odblokirati škver". Stoga, ako im nitko ne pruža konkretne odgovore, to potencira mogućnost da brzo dođe do prijedloga stečaja sa stečajnim planom u cilju da 3. maj preživi. Za taj je potez bitna logika, ujedno i uporište, po kojoj ako nema ključnih informacija, ne može se ni govoriti da postoji dogovor i rješenje koje određuje daljnju perspektivu škvera. Računice koje se u takvom slučaju rade, govore i da bi ova vrsta vjerovnika u stečaju moguće izgubila u financijskom smislu, ali bi s druge strane mogla profitirati kroz ulazak u kapital. 

Također, kroz prijedloge kako će izgledati namirenje u stečaju pruža im se i mogućnost da ostvare kvalitetniju poziciju nego što je to puko preglasavanje ili sadašnje restrukturiranje u kojem nemaju jasnih informacija. Što se bitnog faktora glede deblokade tiče, država nema nikakve mogućnosti, pa i kada riješi pitanje npr. plaća radnika, to znači da nije riješila problem deblokade. Radnici koji imaju ovršne isprave za plaću, posve razumljivo zainteresirani su za isplatu plaće te kao takvi specifični vjerovnici ne mogu pomoći u deblokadi jer niti ne blokiraju račun. 

Na vjerovnike isto ne treba računati jer, kako mnogi uvjeravaju, ne kane se povući s blokade.  Tako jedini spasitelj ostaje zainteresirani investitor, a to znači onaj tko bi bio spreman, bez utega trenutačne faze u kojoj se nalazi plan restrukturiranja u izmijenjenoj formi  i upitnika vezanih uz test na razini hrvatske i briselske administracije, bez kolaterala, pravno i financijski izložiti svojih 40-ak milijuna kuna. Naime, sa stajališta potencijalnog stranog investitora prva karika u lancu deblokade vezana je uz investicijski rizik težak koliko i navedeni iznos zato što ne može dobiti kvalitetna osiguranja.  S tim je povezan i problem centralne blokade računa s kojim se stranci upoznaju u RH, budući da drugdje u EU to ne postoji. Razina blokade 3. maja varira, i ovisno o raspolaganjima zadužnicama i ostalim ovršnim ispravama prema našim izvorima kreće se u rasponu između 20-ak i 40-ak milijuna kuna. 

Ukupna razina izloženosti vjerovnika iz redova dobavljača uključujući i Uljanik može biti do 100 milijuna kuna.  U prvi 60 dana blokade 3. maja propuštena je prilika za predstečaj te se čini da to prethodnoj upravi i savjetnicima koje je preuzela nova uprava nije ni bila ideja. Unutar sljedećeg roka od 60 dana koji upravo teče, kako ne bi ponovili isti nejasan pristup, kao bitan im se pokazuje uvid u to što je plan, odnosno je li to deblokada prije isteka 120 dana, kada kreće stečajni automatizam, ili je posrijedi svojevrsni pregovarački poker u kojem se čuvaju aduti za kraj, ali možda i na štetu trećih vjerovnika.

Stoga je skidanje blokade razdjelnica između restrukturiranja izvan i u stečaju, a jedini model za to je – isplata. No, rješenje za to tko isplaćuje blokadu nije lagano, odnosno razlog zašto nije lako naći investitora povezano je s potraživanjem koje 3. maj ima prema Uljaniku u iznosu od preko 600 milijuna kuna. 

To s jedne strane diktira skuplju cijenu potencijalnom kupcu 3. maja, a s druge strane postoji rizik što će administracija reći za novi plan restrukturiranja u kojem je prebijanje Uljanikovog duga model za spas 3. maja.  Ako se odobri da se dug Uljanika prema 3. maju zatvori iz potpora, što bi bio presedan, to znači da bi investitor koji ulazi u Uljanik morao napraviti program koji znači veliko vlastito učešće, a tada bi Uljanik prodavao 3. maj.