Godinu i pol dana prošlo je od kad je Mihael Zmajlović preuzeo poziciju ministra zaštite okoliša i prirode. Od tada susreo se s cijelim nizom ozbiljnih problema, a u intervjuu za Poslovni dnevnik govori o svom dosadašnjem radu, izazovima koji mu predstoje, te najavljuje ozbiljne promjene u sustavu gospodarenja otpadom.

Domaći mediji se već danima bave smjenom bivše ravnateljice Nacionalnog Parka Plitvička Jezera Lidije Bertović. Zašto ste donijeli takvu odluku? 
Plitvička jezera su naš najveći nacionalni park i od njega očekujem da bude pokretač razvoja, ne samo u svojoj županiji, nego i na razini Hrvatske. Taj cilj bio je jasno predstavljen i prilikom imenovanja bivše ravnateljice, a trebalo ga je provesti kroz niz strateških ciljeva koji su trebali biti ostvareni. Kako nijedan od tih ciljeva nije ostvaren, a upravni nadzor je utvrdio i kako su počinjeni prekršaji, stvorili su se uvjeti za prekid suradnje s gospođom Bertović.

No, ona tvrdi kako je imala dobre rezultate rada, a da je smijenjena jer 'nekome smeta'.
Ponovit ću, jedini razloga za smjenu Lidije Bertović je neispunjenje postavljenih ciljeva i nepravilnosti u radu. To nisu nekakvi apstraktni razlozi, već konkretne i mjerljive činjenice. Meni je osobno žao što je od toga došlo, u konačnici ja sam bio suglasan s prijedlogom da ju se imenuje na tu poziciju jer sam vjerovao da je sposobna odraditi posao. Nažalost, rezultati nisu bili dobri, izgubili smo godinu dana u procesu dovođenja parka u stanje kakvo želimo i zato sam morao reagirati.

Pa kakva bi to Plitvička jezera trebala biti?
Postoje dva osnovna cilja. Prvi je da se značajno poveća efikasnost funkcioniranja same ustanove. To se treba postići značajnim restrukturiranjem unutarnjih procesa u onim djelatnostima parka u kojima je to moguće, dok u onima u kojima nije, treba naći alternativno rješenje, bilo kroz najam, koncesiju ili neku drugu formu suradnje s ljudima ili tvrtkama kojima je to osnovna djelatnost. Dakako, to nije posao koji se može napraviti u godinu dana, ali morali smo već krenuti s provođenjem nužnih analiza, studija i ostalih priprema. Drugi prioritet je  da park postane generator gospodarskog razvoja za cijelu Hrvatsku, odnosno da se benefiti njegovog rada osjećaju i dalje od same županije u kojoj se nalazi. Primjerice, ako se već nacionalni park bavi ugostiteljskom djelatnošću, onda bi sustavna politika parka trebala biti da prodaje što je moguće veći udjel domaćih proizvoda. Nažalost, niti tu nismo napravili ozbiljniji iskorak.

Ipak, nakon smjene na čelu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, ovo je već drugi u  svega nekoliko mjeseci da mijenjate ljude na upravljačkim pozicijama važnih institucija u svom resoru…
Te dvije smjene nisu motivirane istim razlozima, no u načelu rekao bih da smo završili jednu fazu svog djelovanja i sada ulazimo u drugu. Dosad smo se bavili sređivanjem zatečenog stanja, reorganizacijom i stvaranjem regulativnog okvira. Sad kad je to gotovo, evidentno je da su nam na određenim pozicijama potrebni ljudi drukčijih profila nego dosad. Konkretno, u budućnosti će značajan dio naših napora biti usmjeren na realizaciju projekata, i trebaju nam vrhunski ljudi s iskustvom koji te projekte znaju realizirati. Radi se o ogromnom novcu, a vremena je malo.

Postoje li konkretne brojke?
Naravno. Do 2018. samo u sustav gospodarenja otpadom, dakle u gradnju i uspostavu centara za gospodarenje otpadom, bit će uloženo 4 milijarde kuna. U sustavu zaštite prirode, dakle nacionalnim parkovima i parkovima prirode ,od 2014. do 2020., uložit ćemo milijardu i pol kuna u razvoj održivog turizma na tim lokacijama. Samo u 2014. imamo projekte vrijedne 400 milijuna kuna koji su potpuno spremni za realizaciju. To je rezultat našeg dvogodišnjeg rada.   

No, razvoj investicija posao je kojeg bi znatan broj građana ipak više očekivao od ministra gospodarstva nego od ministra zaštite okoliša. Vaša prethodnica Mirela Holy imala je znatno drukčiji pristup…
Kad sam došao na ovu poziciju jasno sam rekao kako neću funkcionirati kao aktivist, niti ministarstvo voditi kao udrugu. Mi nismo otok i nemamo pravo zastupati nekakve radikalne stavove po pitanju zaštite okoliša. Naš je posao da politiku zaštite okoliša horizontalno usklađujemo sa svim ostalim resorima u Vladi. Dakle, s jedne strane moramo biti otvoreni, no s druge strane moramo biti dovoljno snažni da se nametnemo. Bez suradnje neće biti rezultata, koliko god bilo privlačno zakopavati se u rovove ekstremne retorike zelene ideologije, no to neće donijeti konkretnih rezultate.

A vi imate rezultata?
Evo primjer. Nakon što smo donijeli nužne zakonske promjene i pokrenuli akciju Zelena čistka, u samo četiri mjeseca u čak 140 gradova i općina pokrenuti su projekti uvođenja primarne selekcije otpada. Samo godinu dana ranije bilo je samo deset zahtjeva za financiranje kupnje opreme potrebne za primarnu selekciju, danas takvih zahtjeva ima 185. U samo zadnjih šest mjeseci započeto je financiranje za takve projekte u iznosu preko 200 milijuna kuna. To su konkretni rezultati i pokazatelj kako su gradovi i općine ozbiljno shvatile obveze koje imamo pred sobom.

Koji su rokovi za uvođenje odvojenog prikupljanja otpada, a koje su sankcije za one koji to ne učine? 
Rok je do kraja srpnja sljedeće godine, a oni koji to ne učine bit će izloženi kaznama. Nije nam želja kažnjavati, no kazne su nužne kako bi osigurale da će se obveze poštivati. Svima ćemo pomoći da ispoštuju svoje obveze, no odgoda više neće biti. To je dosad redovno bila praksa i zato jesmo tu gdje jesmo, no sad s tim prestajemo. Ako netko misli da ćemo se predomisliti, neugodno će se iznenaditi. 

Hoće li se nešto mijenjati sa sustavom plastičnom ambalažom?
Doći će do velikih promjena, no građani ih barem isprva neće osjetiti. Dakle, zadržat ćemo povratnu naknadu od 50 lipa, jer smatramo da se ona pokazala kao dobar motivator za reciklažu. No, ono što je dosad bilo nakaradno bila je iznimno niska cijena po kojoj je Fond vraćenu ambalažu, naročito plastičnu, prodavao tvrtkama koje su je kasnije obrađivale. Tu ćemo u novoj godini uvesti novu formulu izračuna cijene, vezanu za cijenu na međunarodnim burzama. Dugoročno, želimo povećati prihode Fonda, pa će se stvoriti i uvjeti za smanjenje naknade za zbrinjavanje koja je opterećenje realnom gospodarstvu. Ukratko, svi će biti na dobitku.

Svi osim onih koji su dosad ambalažu kupovali po preniskoj cijeni… 
To će sigurno biti svojevrstan cjenovni udar na oporabitelje i pojedince koji su dosad na lošem poslovanju fonda ostvarivali ekstraprofite. No, to je naš stav i tu nema nikakvih dogovora i trulih kompromisa. To je bio moj stav od početka, no nažalost, promjenu sustava nije moguće provesti preko noći. Trebalo je nešto vremena da stvorimo regulatorni okvir oko kojeg ćemo izgraditi novi model temeljen na tržišnim osnovama.

Kako u budućnosti planirate izbjeći skandale koje su u prošlosti pratile rad Fonda za zaštitu okoliša?
Ključ su jasne i javno dostupne procedure. Što se tiče otkupa ambalaže, tu će se znatan pomak napraviti samom činjenicom da će biti implementirana tržišna cijena, a drugi bitan pomak napraviti ćemo uvođenjem automatizacije pri brojanju ambalaže. Što se tiče suradnje na projektima s jedinicama lokalne samouprave, tu je Fond u prošlosti bio čak prekrut, a njegove procedure djelovale su destimulativno na investicije. Tu ćemo nastojati biti fleksibilniji i tako ostvariti bolju suradnju. 

Stalno govorite o suradnji, no ona nije uvijek moguća. Što kad su kroz neki projekt suprotstavljeni interesi očuvanja okoliša i gospodarskog rasta, kao primjerice kao u slučaju gradnje hidroelektrane Ombla?
Neki projekti su takvi da ih je nemoguće realizirati uz prihvatljiv utjecaj na okoliš, a neki, iako tako isprva ne izgledaju, mogu biti svedeni u prihvatljive okvire. Naš je posao da to detaljno istražimo i koristeći propisanu proceduru utvrdimo može li neki projekt, u obliku u kojem je predložen, biti održiv. Ukoliko ne može, to ćemo jasno reći, a primjer Omble dokazuje kako tu nema popuštanja. 

Što je sa problemom varaždinskog baliranog otpada? 
To je problem koji je nastajao godinama, a mi smo se u njega uključili jer modeli koje je predlagala lokalna uprava nisu bili prihvatljivi. Mi u Hrvatskoj naprosto nemamo kapaciteta za primjerenu obradu tolikih količina otpada, a meni se čini potpuno suludom ideja da se taj otpad razvozi na druge lokacije po Hrvatskoj, pa da onda Fond za koju godinu plaća sanaciju tih lokacija. Utoliko, izvoz se nameće kao jedini logičan izbor u ovom trenutku, a koja bi mogla biti krajnja destinacija bit će poznato nakon što bude završen međunarodni natječaj. Za pretpostaviti je da će to biti neka od država u okolici, jer logistički troškovi igraju veliku ulogu u krajnjoj cijeni.

Natura 2000 nije problem

Ipak, čini se da su standardi za zaštitu okoliša ipak malo pretjerani. Zašto baš Hrvatska mora biti među zemljama s najvećim postotkom teritorija pokrivenim ekološkom mrežom Natura 2000 što u znatnoj mjeri otežava realizaciju nekih, naročito energetskih projekata?

To je potpuno kriva teza. To što smo drugi u Europi po tom postotku nije posljedica nečije političke ili bilo kakve druge voluntarističke odluke. Naprosto, neko područje biva uključeno u ekološku mrežu temeljem jasnih znanstvenih kriterija o biološkoj raznolikosti. Ja sigurno neću dopustiti da se u pitanje dovodi dobar posao koji su hrvatski znanstvenici napravili prikupljajući podatke od 2000. godine naovamo. Također, čini mi se pomalo čudnim da se na to naše prirodno bogatstvo gleda kao problem umjesto kao na resurs. Na koncu, Natura 2000 ne zabranjuje realizaciju projekata na njezinom području, već samo daje set pravila i kriterija kako to učiniti tako da utjecaj na okoliš bude minimalan.