Iako je na “kraju povijesti”, kako se razdoblje početka 1990-ih u globalnim znanstvenim publikacijama znalo kolokvijalno nazivati, postalo gotovo pravilo da se u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama industrija počinje gasiti te pogoni masovno seliti na Daleki istok, prije svega u Kinu, čini sa da se kotač povijesti ipak počeo okretati natrag.

Naime, što zbog geopolitičkih promjena, ruski napad na Ukrajinu je trend samo ubrzao, a što zbog manjkavosti tako razvučenih globalnih logističkih kanala koje su isplivale u svojoj najgoroj verziji uslijed pandemije korona krize, postalo je jasno da većina proizvodnje mora biti blizu potrošačima.

Početak tog procesa je globalno već započeo i prije Covida u doktrini bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa – ‘America First’, a koja je tražila od američkih korporacija da vrate proizvodnju u SAD te tako zaposle domaću radnu snagu, pune proračun s porezima i davanjima, a u konačnici i da zaštite svoju tehnološku nadmoć.

Naime, Kina je od nerazvijene zemlje 1990-ih do danas strelovito napredovala do druge ekonomije svijeta – što organskim rastom na krilima stotina milijardi dolara vrijednih stranih investicija godišnje, a što inteligentnom strategijom kopiranja zapadnih poslovnih i tehnoloških procesa te same napredne tehnologije.

No da sve više zapadnih kompanija razmišlja od preseljenju u Europu i SAD, gdje bi skratili dobavne lance i povećali sigurnost opskrbe, govori i analiza konzultantske kuće Buck Consultant International koja predviđa da će se pri preseljenju najviše razmišljati o Središnjoj i istočnoj Europi.

“Outsourcing aktivnosti u zemlje s niskim plaćama u Aziji jedan je od najvećih trendova u posljednja tri desetljeća. Prijenosom dijelova proizvodnje u zemlje poput Kine i Bangladeša ili aspekata korisničke službe i softverskog inženjeringa u zemlje poput Indije i Filipina, tvrtke su smanjile troškove dok su prihodi procvjetali. Koristeći outsourcing, tvrtke su uspjele ostvariti konkurentsku prednost u odnosu na konkurente koji su zadržali posao na skupljim tržištima rada. Ipak, to nije politika bez nekih kontroverzi.

Offshoring kako bi se iskoristile niske plaće često je dovodio do toga da su tvrtke iskorištavale radnu snagu u zemljama koje su potiskivale sindikalni rad i gdje se zakonodavstvo o ljudskim pravima rijetko primjenjivalo – ako je uopće postojalo. Desetljeća kritika etičkih potrošača došla su do vrhunca posljednjih godina – više od jedne trećine kupaca samo u Ujedinjenom Kraljevstvu sada je spremno potrošiti više kako bi osiguralo da su njihovi proizvodi ekološki i društveno odgovorni”, kažu u BCI-ju.

Izvješće Global Reshoring & Footprint Strategy pokazuje da više od 60% rukovoditelja opskrbnog lanca očekuje da će dio svoje azijske proizvodnje vratiti u Europu i SAD. Svaki peti ispitanik rekao je da očekuje da će većinu svoje proizvodnje preseliti iz Kine i Azije u nadolazećim godinama. U međuvremenu, ostali očekuju premještanje ograničenih količina posla – uglavnom kritičnih komponenti i/ili proizvoda čiji bi dugotrajni lanac opskrbe mogao ugroziti buduću distribuciju.

Iako je povratak industrije iz Kine postao i politički imperativ za tvrtke iz EU i SAD-a, najnovija istraživanja pokazuju da taj proces ipak neće biti brz, jednostavan, a niti jednosmjeran. Tako statistika pokazuje, da zahlađenjem odnosa između Kine i EU, uglavnom potaknute ljudskim pravima i netržišnim uvjetima u Kini, a s SAD-om dodatno iz zbog pitanja Tajvana, ulaganja u drugu najveću svjetsku ekonomiju izgubila su dio svog sjaja.

Ali mnoge europske tvrtke očito nisu voljne slijediti smjer EU, ulažući dodatnih 15 posto u investicije u prvoj polovici ove godine. Naime, kako piše Japan Times, unatoč hladnijim vezama između Europske unije i Kine i planovima Njemačke i drugih članica bloka da obuzdaju ulaganja i smanje ovisnost o kineskom tržištu, to je izazvalo zabrinutost industrije o gospodarskom učinku takvih, prije svega, administrativnih mjera.

“Ne treba podcijeniti da Kina još uvijek predstavlja velike gospodarske prilike, unatoč rizicima rasta. Čini se da tvrtke još nisu spremne odreći se ekonomskih mogućnosti koje kinesko tržište nudi pokrivanjem troškova diverzifikacije”, rekao je Max Zenglein, glavni ekonomist berlinskog Mercator Instituta za kineske studije (MERICS).

Njihov podaci pokazuju da su izravna strana ulaganja (FDI) iz EU između siječnja i lipnja iznosila 5,5 milijardi eura, a u odnosu na oko 4,8 milijardi eura zabilježenih u istom razdoblju 2021. i 2020., što je malo više i od 5,4 milijarde eura uloženih u prvoj polovici 2019. Izvješće Rhodium Grupe pokazalo je da je prvih 10 europskih investitora u Kini u svakoj od protekle četiri godine činilo u prosjeku gotovo 80% ukupnih europskih izravnih ulaganja u tu zemlju. Zašto europske tvrtke ne slijede politike svojih vlada i EU oko Kine?

Velike europske tvrtke ostvarile su značajnu dobit u Kini i vjeruju da će tržište i dalje biti unosno unatoč ekonomskim i geopolitičkim preprekama. Te tvrtke također smatraju da moraju nastaviti ulagati kako bi ostale konkurentne sa sve inovativnijim domaćim konkurentima, primjerice u sektorima poput električnih vozila. Konačno, velike europske tvrtke pokušavaju izolirati svoje poslovanje u Kini od rastućih globalnih rizika kroz veću lokalizaciju, pristup koji također aktivno potiču kineske vlasti.

Neke zemlje su bile jako uspješne u iskorištavanju procesa offshoringa, kao Kina, Tajvan, Južna Koreja, Čile, Irska i Izrael, dok su druge bile manje uspješne, kao što su skoro sve države Afrike. Ali čak i u Africi, offshoring je imao pozitivan utjecaj. Dolaskom pandemije covida-19, pritisak na svjetsku trgovinu postaje ogroman.

Lockdowni, prisilne promjene kupovnih navika, ograničavanje kretanja i putovanja, granične kontrole, nepredvidivost državnih politika i razne zabrane dovode do rastezanja trgovačkih pravaca.

Trgovina je sve teža, a prijevoz roba, posebice pomorski o kojem ovisi svjetska trgovina, sve skuplji. I prije pandemije te rata u Ukrajini su kompanije sa Zapada razmišljale o tome kako su ranjive na velike šokove te da bi trebale bar dio proizvodnje vratiti bliže glavnim tržištima, SAD-u i Zapadnoj Europi.

Stoga je sada definitivno da višedesetljetni proces offshoringa, u kojem su kompanije premještale proizvodnju i nabavu u udaljene zemlje gdje je radna snaga jeftina, dolazi kraju, a započinje proces nearshoringa, u kojem kompanije iz SAD-a i Zapadne Europe traže države koje su relativno blizu glavnim tržištima, ali ipak dovoljno daleko da su niže plaće radnika nego u matičnim državama.

Jedna od tih lokacija je zapadni Balkan, a u širem smislu i Hrvatska može imati koristi od takvog razvoja događaja. Makroekonomist Branimir Perković smatra da Hrvatska treba iskoristiti najnoviji globalni ekonomski trend nearshoringa što bolje. “Onaj tko bolje iskoristi val povratka industrije na Balkan – manje razvijene članice EU i druge lokacije koje su geografski blizu Europi – brže će se približiti standardu najrazvijenijih dijelova svijeta.

Hrvatska po tom pitanju ima prednosti i mane. Članica je EU i u usporedbi s državama zapadnog Balkana relativno uređena država, dio je zajedničkog tržišta EU i nema trgovinskih barijera u izvozu/uvozu te ima sličnije institucije zemljama iz koje dolaze investitori nego što je to slučaj s konkurencijom na zapadnom Balkanu.

S druge strane, nema toliko jeftin rad jer je prosječna plaća daleko veća. Hrvatska, izgleda, ima više sreće nego pameti i prilika za gospodarski rast joj sama pada u ruke. To vrijedi i za države zapadnog Balkana koje nisu članice EU. Pitanje je samo tko će znati bolje iskoristiti priliku”, navodi ovaj ekonomski analitičar.