Krajem ožujka Eurostat je objavio podatke o ukupnim troškovima rada po satu u zemljama članicama Europske unije u 2019. godini.

Zbog istodobnog širenja pandemije spomenuti podaci nisu dobili dovoljnu pozornost javnosti premda pokazuju zapanjujuće velike razlike između zemalja u prosječnoj bruto plaći odnosno satnici.

Eurostat je izračunao prosječan trošak rada u gospodarstvu kao cjelini za svaku zemlju, ali ispravnije je uspoređivati plaće u istoj skupini djelatnosti. Osim toga, usporedba je smislenija kada se promatraju geografski bliske i slične zemlje.

Stoga se u nastavku uspoređuju plaće industrijskih radnika u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj s jedne strane te u Austriji i Njemačkoj s druge strane.

Tako je u mađarskoj prerađivačkoj industriji, na primjer, prosječna bruto satnica iznosila 10,6 eura, dok su poslodavci u austrijskoj prerađivačkoj industriji isplaćivali 38,5 eura po satu rada. Plaća industrijskog radnika u Mađarskoj činila je, dakle, samo 28 posto plaće industrijskog radnika u Austriji.

Sljedeća usporedba obuhvaća Češku i Njemačku. Radnik ueškoj prerađivačkoj industriji zarađivao je 13,5 eura po satu rada, dok je radnik u njemačkoj prerađivačkoj industriji ostvarivao satnicu od 40,9 eura. Prosječna plaća u Češkoj jednaka je, dakle, jednoj trećini prosječne plaće u Njemačkoj.

Uključivanje Slovačke u usporedbu s Austrijom i Njemačkom daje slične rezultate. Prosječna bruto satnica u slovačkoj prerađivačkoj industriji iznosila je 12,9 eura, nešto manje nego u češkoj. Omjeri plaća u ostalim djelatnostima uglavnom su slični omjeru plaća u prerađivačkoj industriji.

Izuzetak je ugostiteljstvo u kojemu je omjer plaća nešto drukčiji, vjerojatno zbog velikog udjela stranih radnika u Austriji i Njemačkoj.

Nameće se pitanje zašto su razlike u plaćama industrijskih radnika toliko velike, pogotovo ako se ima u vidu da je riječ o susjednim zemaljama koje, k tome, pripadaju zajedničkom tržištu Europske unije.

Analiza podataka upućuje na zaključak da su razlike u plaćama određene razlikama u produktivnosti rada. Postoji, naime, vrlo čvrsta statistička veza između dodane vrijednosti po satu rada i izdataka poslodavaca po satu rada u prerađivačkoj industriji. Što je veća produktivnost industrijskih radnika u nekoj zemlji, to su veće i njihove plaće.

Važna je razina obrazovanja

Tako je bruto dodana vrijednost po satu rada u prerađivačkoj industriji iznosila 62,4 eura u Austriji, a 59,4 eura u Njemačkoj. Nasuprot tome, u Češkoj je spomenuti pokazatelj iznosio 20,4 eura, u Slovačkoj 19,4 eura, a u Mađarskoj 16,9 eura.

Usput rečeno, razlike u cijenama proizvoda mogu biti jedan od izvora razlika u nominalnoj produktivnosti rada, ali opseg razlika u cijenama industrijskih proizvoda između spomenutih zemalja vjerojatno je ograničen zajedničkim tržištem i geografskom blizinom. Konkurencija je zacijelo ujednačila cijene.

U objašnjavanju izvora razlika u produktivnosti rada između promatranih srednjoeuropskih zemalja potrebno je razmotriti važnost razlika u količini ljudskog i fizičkog kapitala. Jedan od izvora razlika u znanjima i vještinama radnika su razlike u razini obrazovanja.

Promatrane zemlje razlikuju se po udjelu visoko obrazovanih u ukupnom broju radnika. Prema Eurostatovim podatcima za 2019. godinu, u Austriji 35,8 posto radnika ima visoko obrazovanje, a u Njemačkoj 30,1 posto, dok je taj udio u Slovačkoj i Mađarskoj 27,3 posto, a u Češkoj 24,4 posto. Obrazovanje je važno, ali još je važnije koliko visoko obrazovanih osoba radi na adekvatnim poslovima stručnjaka, posebno u prerađivačkoj industriji.

Udio stručnjaka u ukupnom broju radnika u njemačkoj prerađivačkoj industriji iznosi 12,9 posto, a u austrijskoj 9,8 posto, dok je u mađarskoj prerađivačkoj industriji njih 7,8 posto, u češkoj 6 posto, a u slovačkoj samo 3,6 posto.

Relativan broj tehničara također može biti važan, pogotovo ako su prošli kvalitetno dualno strukovno obrazovanje. Udio tehničara u ukupnom broju radnika zaposlenih u prerađivačkoj industriji također je veći u Austriji i Njemačkoj nego u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj.

Primjena tehnoloških rješenja

Vrlo je vjerojatno da navedene razlike u obrazovanju i stručnosti industrijskih radnika pridonose razlikama u produktivnosti rada u promatranim zemljama.

Postoji, međutim, mogućnost da radnici poznaju određene tehnološke postupke, ali da se oni ne primjenjuju. Razlike u tome vjerojatno nisu velike jer konkurencija uslijed prostorne blizine i zajedničkog tržišta potiče primjenu boljih tehnoloških rješenja.

S druge strane, primjena nekih boljih tehnoloških rješenja može biti neodvojiva od stjecanja novoga fizičkog kapitala.

Važan izvor razlika u produktivnosti rada između promatranih zemalja zacijelo su razlike u količini odnosno vrijednosti fizičkog kapitala po radniku. Uzrok tome su, osim poznatoga povijesnog puta bivših socijalističkih zemalja, nedovoljna ulaganja u fizički kapital nakon napuštanja socijalizma i pristupanja Europskoj uniji.

Tako se u Austriji tijekom zadnjih petnaest godina ulagalo oko 8500 eura godišnje po radniku u strojeve i opremu unutar prerađivačke industrije, a u Njemačkoj 6800 eura, dok je u Slovačkoj ulaganje iznosilo 5700 eura, u Češkoj 4900 eura, a u Mađarskoj 4100 eura.

Može se zaključiti da su bivše socijalističke zemlje srednje Europe još uvijek vrlo daleko od svojih zapadnih susjeda u pogledu produktivnosti rada i plaća u prerađivačkoj industriji te da takvo stanje vjerojatno odražava velike razlike u vrijednosti akumuliranoga ljudskog i fizičkog kapitala.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne moraju nužno podudarati sa službenim stajalištima institucije u kojoj radi