Ministarstvo turizma uskoro će u javnu raspravu poslati novi Zakon o turizmu, krovnu regulativu za upravljanje razvojem održivog turizma, koji bi trebao biti dio velike reforme upravljanja razvojem hrvatskog turizma prema načelima održivosti. Ovaj Zakon tako je jedan od četiri elementa reforme, uz Strategiju o održivom turizmu do 2030., Nacionalni plan razvoja održivog turizma do 2027. te financiranje kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti.

Zakon o turiznu značajan je jer po prvi put donosi alate za praćenje održivosti turizma koji bi trebati pomoći analitičarima, ali i donositeljima odluka na svim razinama. Zakon uvodi indeks turističke razvijenosti, potom sustav pokazatelja održivosti, kao što su kvaliteta mora, opterećenost prostora turizmom, potrošnju pitke vode te električne energije, količina stvorenog komunalnog otpada, ali i promet u mirovanju.

Opterećenje destinacije

Osim tog zakona, sveobuhvatna reforma upravljanja razvojem hrvatskog turizma obuhvaća i mapiranje sustava i uspostavu sustava prikupljanja i praćenja podataka te strateški okvir koji je uspostavljen donošenjem Strategije razvoja

održivog turizma do 2030. godine, kažu iz Ministarstva. “Ti će pokazatelji održivosti biti podloga za donošenje satelitskog računa održivog turizma, plana upravljanja i strateških dokumenata, a kroz satelitski račun održivog turizma, uz sve one pozitivne efekte koje donosi turizam, pratit će se i učinak turizma na okoliš i život lokalnog stanovništva, opterećenje komunalnog sustava, prometne infrastrukture, plaža i slično.

Strategijom razvoja održivog turizma do 2030. godine odredili smo da će se razvoj turizma usmjeriti prema cjelogodišnjem i održivom turizmu, za koji je neophodna zelena i digitalna tranzicija. Za provedbu reforme i ostvarenje strateških ciljeva osigurani su izvori financiranja kroz bespovratna sredstva od 1,3 milijarde eura za turističke poduzetnike i javnu turističku infrastrukturu. Cilj reforme je pokrenuti održiv i regionalno uravnoteženiji razvoj turizma, a sve mjere i aktivnosti moraju biti usklađene s tri načela održivosti, okolišnom, društvenom i gospodarskom održivošću”, pojasnila je ministrica Nikolina Brnjac.

Turistički ekološki doprinos uvest će se pogotovo tamo gdje jednodnevni gosti stvaraju veliki pritisak na odredište/Grgo Jelavić/PIXSELL

Samo upravljanje destinacijom temeljit će se na izračunavanju prihvatnog kapaciteta za područje nekog grada ili općine. Prema aktualnim konturama Zakona, to će biti obaveza za sve koji imaju indeks turističke razvijenosti 1 i 2, što je većina obale, a tu će biti moguća i udruživanja sa zajedničkim izračunima.

Konkretno, to će značiti da će se izračunati vršno opterećenje koje neko područje može podnijeti. Primjerice, koliko vode treba lokalno stanovništvo, a koliko je potrebno kada tu borave turisti. Putem toga će se moći planirati razvoj destinacije, jer će se točno znati koliko će komunalne infrastrukture trebati za dvije, tri ili pet godina.

Kako pojašnjavaju u Ministarstvu, osnovni razlog za davanje novih uloga i odgovornosti lokalnoj i regionalnoj samoupravi je neravnomjerna turistička razvijenost Hrvatske, jer država ne može propisati jednake uvjete za razvoj turizma, već je potrebno osigurati svima da se razvijaju u smjeru održivosti na temelju potencijala i vlastitih potreba. Tako su u nekim destinacijama potrebni dodatni smještajni kapaciteti, a u drugima je potrebno samo poboljšati kvalitetu postojećih.

Kroz cijeli novi model definirat će se i uloga turističkih zajednica u upravljanju destinacijom, čime one postaju prave organizacije za upravljanje destinacijom. Novost su planovi upravljanja za četverogodišnje razdoblje, koji će sadržavati analizu stanja i resursnu osnovu, pokazatelje održivosti na razini destinacije, mjere i aktivnosti potrebne za ostvarenje vizije, kao i prijedlog smjernica i preporuka za razvoj destinacije te popis projekata značajnih za razvoj destinacije.

Koliko kapaciteta i gdje

Naime, na regionalnoj razini planove upravljanja radile bi regionalne, odnosno županijske turističke zajednice, te ih slale županijskim skupštinama na usvajanje, dok bi na lokalnoj razini planove radili lokalni TZ-i koji bi ove dokumente slali na usvajanje gradskim i općinskim vijećima. Planove će se moći raditi i za neko veće područje poput rivijere ili otoka.

Kroz izračune nosivih kapaciteta za destinacije, dobit će se pregled postojećeg komercijalnog i nekomercijalnog smještaja, pri čemu je nekomercijalni smještaj vrlo važan jer je često baš to oaza iznamljivanja na crno. Neke destinacije već su počele prikupljati podatke, no nisu imali alate kako riješiti preopterećenost, jer nisu mogli zabraniti izdavanje novih rješenja o iznajmljivanju. Sada će, pak, temeljem preporuka iz plana upravljanja koje će se temeljiti na konkretnim podacima, moći definirati koliko smještajnih kapaciteta treba i gdje ih konkretno treba.

Doduše, neće se moći oduzimati postojeća rješenja, već samo planirati što se želi poticati ili regulirati. Također, župani, gradonačelnici i načelnici na svojem području moći će definirati koje turističke projekte žele promovirati, i takvi projekti moći će se prijavljivati za financiranje iz Fonda za turizam.

Zakonom se planira uvesti i takozvani turistički ekološki doprinos kojeg do sada nije bilo i koji bi se naplaćivao od turista u određenom razdoblju. To bi se uvelo, objašnjavaju iz Ministarstva, pogotovo tamo gdje jednodnevni gosti stvaraju veliki pritisak na destinaciju.

Zakon predviđa i osnivanje Nacionalnog vijeće za upravljanje održivim turizmom, čiji bi predsjednik bio predsjednik Vlade, a članovi ministri resora koji su najuže povezani s razvojem turizma, kao i predstavnici zajednica županije, gradova i općina, a mogu sudjelovati i drugi iz tijela državne uprave, ovisno o temi o kojoj se raspravlja.

Uvođenje alata za praćenje održivosti turizma u okviru najavljenog Zakona o turizmu svakako treba pozdraviti, kao i sve inicijative koje idu prema planiranju turističke aktivnosti koja neće ići na štetu lokalnog stanovništva ili strateških interesa zemlje. Međutim, ovaj proces neće biti nimalo jednostavan iz nekoliko razloga, upozorava Maruška Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, koja godinama proučava utjecaj turističke aktivnosti na tržište nekretnina te ostala kretanja, kao što je demografska slika i procesi koje je donijela apartmanizacija.

“Napore Ministarstva turizma treba pozdraviti, to jest smjer u kojem treba ići, no postoje neki objektivni izazovi koje im ne idu na ruku. Kad je u pitanju uvođenje alata za planiranje turističke aktivnosti u prostoru, treba uzeti u obzir da su naši prostorni registri nepotpuni, a često i netočni, da nemamo unificirana pravila za planiranje prostornog razvoja, da značajan dio legaliziranih nekretnina nije zaveden u prostornim registrima te da prostorni planovi nisu digitalizirani.

Nedostaju nam točni podaci o površinama građevinskog zemljišta različitih namjena, kao i o karakteristikama razne vrste infrastrukture bitne za turističku djelatnost. Veliki će trud trebati uložiti u prikupljanje tih i ostalih podataka koji su važnji za planiranje održive turističke aktivnosti za svaku pojedinu jedinicu lokalne samouprave, a s obzirom na stanje javnih registara, bit će teško primijeniti bilo kakve alate za praćenje i vrednovanje”, pojašnjava Vizek.

Kad bismo to sve imali i donijeli neke parametre za donošenje odluka, pitanje je potom kako lokalne jedinice motivirati na donošenje održivih odluka ako Zakon ne bude predviđao mehanizme kontrole ili bilo kakve kaznene odredbe za kršenje propisa održivosti. U kombinaciji s poreznom politikom koja je i dalje poticajna za privatne iznajmljivače, teško je očekivati da ćemo u skorijem roku vidjeti neke konkretne pomake, barem što se tiče smanjivanja intenziteta apartmanizacije” ističe Vizek.

Važnost porezne reforme

Kako se turizam velikim dijelom realizira kroz nekretninski biznis, uska je povezanost ova dva segmenta koju će teško biti kontrolirati bez drukčije porezne politike. Iz konzultantske kuće Collers, koja godinama prati utjecaj turizma na tržište nekretnina, nedavno su opet poručili da je za zdravo tržište nužna cjelokupna porezna reforma, unutar koje bi se smanjila ukupna porezna davanja te uveo porez na nekretnine, uz izuzetak prve nekretnine, odnosno one namijenjene za primarno stanovanje. Kvaliteta života građana u turističkim destinacijama narušena je, naime, zbog teške dostupnosti nekretnina za stanovanje, bilo kroz visoke cijene za kupnju ili nedostatak nekretnina za dugoročni najam.

“Ovaj porez vidimo u obliku poreza na imovinu u vidu bogatstva, s naglaskom da PNN mora biti dio cjelokupne porezne reforme koja će omogućiti manju poreznu presiju i pravedniju raspodjelu. Ako država uvede manje stope poreza na rad, a više na imovinu, posebno u pogledu druge ili treće nekretnine, ili na određenu kvadraturu, to bi moglo rezultirati povećanjem raspoloživog dohotka te poboljšanjem uvjeta života građana, ali i dinamizacijom tržišta i neutralizacijom negativnih učinaka nedostajuće ponude, budući da će financijska obveza primorati vlasnike da svoje nekretnine aktiviraju na tržištu dajući ih u najam ili prodaju”, ističu iz Colliersa.

Sljedeći potencijalni korak u pozitivnom smjeru bio bi ukidanje paušalnih poreza za male iznajmljivače. Ovo je važno zbog negativnih učinaka trenutne situacije, jer produljenjem ovakvog statusa dolazimo do opterećene infrastrukture, niže kvalitete usluga, cvjetanja sive ekonomije, te poticanja korištenja stambenih nekretnina u komercijalne svrhe, što ima neposredno negativni efekt na demografsku, ekonomsku, razvojnu i društvenu sliku, kažu analitičari Collersa.