Stanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj danas nije u potpunosti na zadovoljavajućoj razini niti u jednom području, a prema podacima iz naših godišnjih izvješća o radu vidljivo je da se i dalje najčešće ne poštuju i krše prava u područjima od prioritetne važnosti za njihov život kao što su socijalna zaštita, obrazovanje, pristupačnost i mobilnost, zapošljavanje i rad te neovisni život i život u zajednici.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo – u RH je u ožujku 2022. godine evidentirano ukupno 612.212 osoba s invaliditetom.

Kvalitetno, otvoreno i dostupno obrazovanje osoba s invaliditetom jedno je od temeljnih pretpostavki za otklanjanje svih oblika isključenosti, deprivacije i segregacije. Međutim, u RH prema zadnjim podacima gotovo 67 posto osoba s invaliditetom nema završenu osnovnu školu, a manje od jedan posto imaju završeno visoko obrazovanje.

Diskriminaciju u području odgoja i obrazovanja učestalo smo uočavali već u predškolskom odgoju i obrazovanju da bi se ona nastavila i u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju i to najčešće odbijanjem uključivanja djece i učenika s teškoćama u redovne odgojno-obrazovne ustanove te osiguravanja potrebne prilagodbe i podrške.

To dovodi do još manjeg broja uključivanja djece s teškoćama u razvoju u sustav srednjoškolskog obrazovanja koji ocjenjujemo kao najslabiju kariku obrazovanja djece s teškoćama u razvoju, a podzastupljenost je vidljiva i u sustavu visokog obrazovanja. Cjelokupni sustav odgoja i obrazovanja unatoč zakonskim propisima još uvijek obilježavaju predrasude u odnosu na sposobnosti učenika s teškoćama u razvoju te stručno i strukturno nepripremljeni sustav obrazovanja. Intenzivirali smo svoj rad i u odnosu na najavljene zakonske izmjene, o čemu smo upozorili i resornog ministra i njegove suradnike.

Zapošljavanje je i dalje u bolno pitanje za sve nezaposlene osobe s invaliditetom u radno-aktivnoj dobi. Na dan 31. prosinca 2021. godine u Očevidniku zaposlenih osoba s invaliditetom je evidentirano 11.694 zaposlenih osoba s invaliditetom što pokazuje porast u zapošljavanju od samo 269 osoba s invaliditetom više u odnosu na 31. prosinac 2020. godine.

Pritužbe u području zapošljavanja odnosile su se uglavnom na provođenje natječajnih postupaka u državnim i javnim službama i njihovu netransparentnost. Osobe s invaliditetom ukazuju na nemogućnost ostvarenja prava prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima, te su uvjerene da je zapošljavanje netransparentno i da se pogoduje određenim kandidatima.

Netransparentnost natječajnih postupaka onemogućuje u slučaju sumnje utvrđivanje bitnih činjenica za ocjenu jesu li povrijeđena prava osobe s invaliditetom i one zbog toga ne mogu dokazati da im je oduzeto pravo prednosti pri zapošljavanju.

Uočili smo da gotovo sve pritužbe koje se odnose na ovo pravo ukazuju da je razlog tome i bodovna manipulacija u natječajnom postupku koju je nemoguće dokazati. Iako nadležne inspekcije u takvim slučaju zbog nedostatka odgovarajuće zakonske podloge i sadašnjeg, manjkavog zakonskog uređenja ovog prava, utvrđuju da je natječaj proveden sukladno zakonu i da se zbog manjeg broja bodova na testiranju nije ostvario uvjet za priznavanje prava prednosti, činjenica je da intervju kao dio testiranja u praksi ostaje “izvan zakonskog nadzora”.

Stavovi komisija u natječajnim postupcima su problem koji žurno treba rješavati ukoliko želimo zapošljavanje osoba s invaliditetom bez diskriminacije. Ocjena kandidata u natječajnim postupcima mora biti što objektivnija. Često izneseno mišljenje članova komisija odražava negative stavove prema osobama koje imaju određene zdravstvene teškoće ili invaliditet imputirajući im nesposobnost kao opravdanje uskraćivanja jednakih mogućnosti i prilika za zapošljavanje i rad.

Osobe s invaliditetom ističu da ih se tijekom razgovora nastoji obeshrabriti, izravno ili neizravno im se savjetuje da odustanu od daljnjeg natjecanja, da to nije posao za njih pa tako poslodavci opisuju radnu sredinu kao izuzetno zahtjevnu, a kolege preopterećene svojim poslom, želeći naglasiti da mjesta za osobu s invaliditetom u takvom kolektivu nema budući da se osoba “ne bi dobro snašla i uklopila” upravo zbog invaliditeta, oduzimajući joj sve druge karakteristike i sposobnosti koje kao osoba ima.

Dok s jedne strane razvijamo institucionalni i zakonodavni okvir podrške za zapošljavanje osoba s invaliditetom, s druge strane se suočavamo s predrasudama pojedinaca u odnosu na rad osoba s invaliditetom, a koji odlučuju o zapošljavanju.

Nužno je da nadležna ministarstva u suradnji s inspekcijama u području zapošljavanja identificiraju prepreke u ostvarivanju prava prednosti pri zapošljavanju s ciljem iniciranja potrebnih zakonskih izmjena koje će omogućiti da ovo pravo bude doista ostvarivo u praksi i služi svojoj svrsi.

Nerazumijevanje pojma razumne prilagodbe na radnom mjestu od strane poslodavaca i uskrata ovog prava bili su tema velikog broja zaprimljenih pritužbi. Tijekom rada po ovim pritužbama utvrdili smo da je kod poslodavaca i dalje često prisutan negativan stav prema zahtjevu za ostvarenje ovog prava i ne smatraju ga zakonskim pravom, iako je ono zakonski uređeno kroz više propisa.

U praksi se smatra da osoba traži povlašteni status, da on ovisi o volji poslodavca te da osoba treba biti zahvalna poslodavcu jer joj je omogućio traženu prilagodbu. Nerazumijevanje kolega u kolektivu posebno teško pogađa osobu koja je zatražila prilagodbu radnog mjesta zbog invaliditeta.

Rizici, ugroze s kojima smo se kao društvo suočili u prethodnom razdoblju (pandemija, potresi), ali i moguće buduće ugroze, ne smiju više biti izlika za usporavanje nužnih aktivnosti kojima bi se u većoj mjeri približili zadanim standardima jednakosti, nediskriminiranja, socijalne inkluzije, neovisnosti i dostojanstvenog života te načela univerzalnosti i nedjeljivosti ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Zakonom o pravobranitelju za osobe s invaliditetom predviđena uloga pravobranitelja nije samo evidentiranje i izvještavanje o zabilježenim povredama prava po osnovi invaliditeta već kao najvažnije uključuje predlaganje mjera za izgradnju cjelovitog sustava zaštite osoba s invaliditetom i za unapređenje kvalitete življenja osoba s invaliditetom i njihovih obitelji.

S obzirom na Zakonom predviđene ovlasti prema kojima Pravobranitelj za osobe s invaliditetom nema djelotvornih mehanizama izravne implementacije donesenih preporuka, učinkovitost njegovog rada ovisi u najvećem dijelu o pozitivnoj povratnoj reakciji adresata preporuka.

Ako usporedimo podatak od 53 posto preporuka koje su u cijelosti ili djelomično prihvaćene, sa 47 posto preporuka koje nisu prihvaćene ili u odnosu na koje nije zaprimljen odgovor ili je postupanje po njima u tijeku (što vrlo često podrazumijeva negativan odgovor), ne možemo biti zadovoljni postignutim.

Stoga ovom prilikom ponovno pozivam sva tijela državne vlasti da deklaratornu opredijeljenost za unapređenje položaja osoba s invaliditetom i zaštitu njihovih prava prenosi u konkretne postupke i mjere; odnosno da intenzivnijim uvažavanjem i implementiranjem preporuka Pravobranitelja za osobe s invaliditetom koje su usmjerene rješavanju realnih i ozbiljnih problema s kojima se ova populacija suočava (a u najmanju ruku odgovaranjem na iste), omogući puni učinak uloge ove pravobraniteljske institucije u ispunjavanju Zakonom predviđenih ovlasti i stvarnom (opipljivom) poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj.