Prijetnje banaka da će se zbog Vladina modela konverzije kredita u 'švicarcima' obratiti Ustavnom sudu još su osuđene na čekanje jer zakonske izmjene još nisu ni objavljene u Narodnim novinama. No, dok se njihova objava očekuje danas ili sutra, niz drugih priprema vezanih uz konverziju nije na čekanju. Osim što bi nadležne u Vladi uskoro mogle zasuti desecima (i moguće i s više od stotinu) upita za pravnim tumačenjima, kalkulatori rade naveliko, a neke su banke nešto aktivnije proteklih dana bile i na deviznom tržištu.

Upravo tome dijelom se pripisuje i rast tržišnog tečaja eura prema kuni potkraj prošlog i početkom ovog tjedna. U tjedan dana kuna je prema euru oslabjela jedan posto (euro je sa 7,54 otišao na 7,64 kune). Na svjetskim deviznim tržištima takvi pomaci nisu neuobičajeni, ali kod nas oni u pravilu izazovu pozornost. A premda je u ovo doba godine to i pitanje sezonalnosti tečaja, ovaj put u klizanju kune se ipak traži(la) i veza s Vladinim rješenjem za CHF kredite i činjenicom da je 30. rujna zakonom utvrđen kao datum konverzije (s otpisom dijela glavnice). Na sve to zgodno se nadovezao i rast kamata na međubankarskom novčanom tržištu na najviše razine unatrag dvije-tri godine, iako to trenutno znači samo da su s povijesno niskih (ispod jedan) premašile dva posto.

Međutim, u srijedu je na deviznom tržištu uslijedila lagana korekcija na 7,60-7,61 kunu za euro, sugerirajući da je tečajnim pritiscima i pomacima proteklih dana možda ipak preuranjeno davati trendni predznak. S jedne strane, središnja banka jasno je poručila da je odlučna i da ima instrumenata braniti stabilnost tečaja. Istodobno, oko dinamike i kanala kojima će se trošak konverzije od procijenjenih (više od) osam milijardi kuna efektuirati na potražnju banaka za devizama ili pak gubitak deviznih rezervi još uvijek se dosta toga ne zna. No, ekonomisti i bankari reći će kako to ionako nije glavni problem. HNB ima dovoljno deviznih rezervi za tu operaciju, a i same banke u uvjetima slabašne kreditne potražnje imaju prilično izdašne rezerve devizne likvidnosti.

Problem čiji se dometi uporno podcjenjuju, a inozemne banke vlasnice i njihovo raspoloženje prema Hrvatskoj samo su dio njega, jest gubitak povjerenja ulagača zbog nepoštivanja tržišnih zakonitosti, administrativnih i retroaktivnih intervencija i općenito pravne nesigurnosti, ističe Anton Starčević, glavni ekonomist Raiffeisen banke. "Model konverzije samo je jedan u nisu takvih Vladinih poteza kojima u konačnici cementiramo put prema novom krugu recesije. Kao što se predstečajnim nagodbama na račun zdravih tvrtki recesija produžilo za dvije godine, dodaje, sad bi se modelom konverzije moglo postići isto. Što se pak tiče tečajnih pritisaka i financijskog tržišta, za početak treba reći da poslovne banke i HNB s vodećom četvorkom revizora još uvijek bistre tehnikalije oko knjiženja cijele te operacije.

Obrazac jednostavno ne postoji, kažu u HNB-u. U bankama uglavnom računaju da će s 30. rujnom, odnosno s trećim kvartalom morati iskazati rezervacije s pretpostavljenim gubitkom, nakon čega bi se u zadnjem kvartalu iznosi rezervacija poravnali sa stvarnim troškom konverzije. Slijedom procijenjena iznosa izvedene su procjene potencijalnog gubitka deviznih rezervi HNB-a. Međutim, način na koji će banke apsorbirati trošak konverzije nije baš jednoznačan, a pozicije pojedinih banaka i preferencije njihovih vlasnika su različite. Koliku će potražnju za devizama implicirati konverzija i knjiženje tog troška ovisi, među ostalim, o postojećem stanju kunske i devizne likvidnosti pojedine banke.
 

Banke danas mahom imaju zatvorene devizne pozicije. Dio će prilikom konverzije možda pokušati minimizirati štetu tako što će određene devizne pozicije odlučiti ostaviti otvorenim (što mogu ali im ulazi u kapitalne zahtjeve), igrajući na buduće kretanje tečaja franka. Sve u svemu, sama konverzija ne mora, a vjerojatno i neće proizvesti nagli udar tečajnih pritisaka. Što se pak tiče kamatnih stopa, aktualni rast kamata na međubankarskom tržištu novca više govori o tome kako je unutar bankarskog sustava raspoređena kunska likvidnost nego o ukupnom stanju kunske likvidnosti.

Ukupno u sustavu i dalje postoje solidni viškovi, ali su neravnomjerno koncentrirani po bankama. U pogledu cijene novca bit će zanimljivo pratiti uz koju će cijenu država refinacirati trezorske zapise koji u preostalom dijelu godine dospijevaju na naplatu. Trenutno su te aukcije u zastoju zbog solidne tekuće likvidnosti proračuna zahvaljujući turističkoj sezoni, ali i zalihama po dvjema zadnjim državnim operacijama zaduženja. Podsjetimo, prilikom refinanciranja 5,4 milijarde kuna obvezničkog i kreditnog duga država je u srpnju povrh toga povukla 4,6 milijarde zaduženja. No, do kraja godine ima još dosta dospijevajućih obveza.

Na naplatu stiže do kraja godine još 6,5 milijardi kuna trezorskih zapisa. Hoće li se već njihovo refinaciranje ispasti skuplje, ostaje vidjeti. Određeni amortizer mogli bi pritom biti mirovinski fondovi s kojima je Vlada u boljim odnosima nego s bankama. Pored trezorskih zapisa, u ostatku godine, odnosno sredinom prosinca državi dospijeva i 5,5 milijardi kuna duga po domaćim obveznicama. Konačno, za kretanja na financijskom tržištu, posebice za potražnju za devizama, treba imati na umu i da privatnom sektoru u zadnjem kvartalu na naplatu stiže 3,5 milijardi eura vanjskoga duga. Izazova očito neće manjkati, pogotovo u scenariju povlačenja kapitala.