Koliko je samodostatna poljoprivredna i prehrambena industrija na nacionalnoj razini važna kao strateška odrednica svakog društva, možda se najbolje vidjelo u nedavnoj korona krizi kada su gotovo sve europske zemlje, od njih mnoge članice EU, zatvorile svoje granice i zabranile izvoz hrane, lijekova i zaštitne opreme u bilo koju drugu zemlju.

To je ozbiljno poljuljalo vjeru u smisao i opstanak Unije. Iako Hrvatska ima kapaciteta da u prehrani stanovništva, a i turista, bude uglavnom samodostatna, zadnjih godina svjedočimo o velikom padu domaće poljoprivredne proizvodnje te sve višim razinama uvoza hrane.

Zašto je to tako, kako to možemo primijeniti te kakve su nam generalno perspektive u poljoprivrednoj i prehrambenoj industriji, govori nam Dalibor Kezele, predsjednik Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede Hrvatske udruge poslodavaca (HUP), a ujedno i direktor u Podravki zadužen za poljoprivredu.

U javnosti se često spekulira s činjenicom da je Hrvatska jedan od najvećih uvoznika hrane u EU. Je li zbilja tako i kakvi smo u odnosu na zemlje s kojima se možemo komparirati (Slovenija, Češka, Slovačka itd.)?
U odnosu na Sloveniju, Češku i Slovačku naša domovina ima veće komparativne prednosti u proizvodnji hrane, osobito nekih poljoprivrednih kultura i za neke načine proizvodnje (klimatološki uvjeti, tlo, broj sunčanih dana), ali naša samodostatnost u proizvodnji većeg dijela kategorija prehrane je na nižem nivou i postali smo značajan uvoznik hrane.

U kojim segmentima poljoprivredne i prehrambene industrije, po pitanju samodostatnosti, stojimo najbolje, a koje su nam najslabije točke?
Izrazito smo samodostatni u proizvodnji žitarica i uljarica, djelomično i ribe, ali zabrinjava nas nedovoljna samodostatnost u velikoj većini kategorija voća i povrća. Jedino mandarina i jabuka imamo dovoljno za naše potrebe. Generalno, nedovoljno proizvodimo mesa, što znači da kukuruz i pšenicu ne “transformiramo” u proizvode dodatne vrijednosti nego stvaramo i izvozimo viškove sirovina.

Gdje vidite najveće probleme da naša zemlja ne može proizvesti dovoljno hrane za sebe i turizam?
Smatram da nam je potreban veći stupanj organiziranosti tržišta i jače povezivanje svih subjekata od proizvodnje primarnih sirovina i prehrambene industrije do trgovačkih lanaca i veleprodaja. Naime, velik broj malih proizvođača, obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i manjih i srednjih poduzeća nisu samostalno dovoljno jaki da se nametnu kao stabilan i pouzdan partner turističkom sektoru i vodećim turističkim poduzećima i potrebno je udruživanje. Koliko je na sve to utjecalo naše članstvo u EU – statistike govore da smo u mnogim segmentima, posebice proizvodnje mlijeka i svinjetine, stajali puno bolje prije 2013. godine. Pristupanjem EU i ulaskom u slobodno tržište nismo se mogli nametnuti kao jaka europska ekonomija u sektoru prehrambene industrije i poljoprivrede. Istovremeno, događala se transformacija maloprodaje, strani lanci su ojačali i zauzimali dominantne tržišne pozicije, a domaći, suočeni s izrazitom konkurentnošću, djelomično su slijedili njihove modele rada.

Koliko su velike tvrtke, poput Podravke i ostalih, važne da bi hrvatski sustav proizvodnje hrane bio stabilan i progresivan?
Velike tvrtke poput Podravke stabilan su stup hrvatskog sustava proizvodnje hrane i kroz svoju poziciju na domaćem i izvoznim tržištima garant su održivosti gospodarstva. Zadnje istraživanje javnosti u kojem Podravku smatraju najznačajnijom hrvatskom tvrtkom govori koliko je snažan i ispravan razvojni put Podravke, kao i briga za potrošače i društvenu zajednicu. Uz Podravku i druge slične kompanije moguća je konsolidacija cijelog sustava, izgradnja stabilnosti i polazna osnova za razvoj gospodarstva. Vindija, Franck, Fragaria, Badel, Stanic beverages, Atlantic grupa, Fortenova grupa, Adris grupa, Coca Cola, i brojne druge…. sve su to perjanice i prehrambene industrije, ali i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.

Predstoje nam izbori, a poljoprivreda je često važna politička tema jer se već desetljećima lome koplja je li primarna zadaća poljoprivrednog sustava ruralni razvoj ili pak održivi i profitabilni sustav proizvodnje hrane. Kako vi vidite ovaj izazov i kako su ga riješile druge, nama usporedive, zemlje u EU?
Kombinacija ruralnog razvoja i profitabilnog sustava proizvodnje hrane može biti dobitna kombinacija. Važna je transformacija i bolja kontrola sustava i distribucije potpora, otklanjanje nelogičnosti u raspodjeli državnog zemljišta te mobilizacija akademske i gospodarske javnosti k izgradnji efikasnije hrvatske poljoprivrede. Krizno vrijeme koje je uzrokovao Covid-19 integriralo nas je i dovelo do dijaloga na svim razinama iz kojeg se stvaraju nove ideje i dobri projekti. Iskreno se nadam da na tome nećemo stati i da ćemo svi dionici tih procesa još intenzivnije surađivati, integrirati male, srednje i velike u jedinstveni sektor hrvatske poljoprivrede i prehrambene industrije. Kratkoročne politike profita i konkurentske prednosti nisu uvijek dugoročna garancija rasta cijelog sektora. Za razliku od ostalih članica EU, mi kao zadnja pridružena članica smo ipak u malo nepovoljnijem položaju, kako zbog vremenske dimenzije tako i zbog veličine samoga gospodarstva. Možda nismo uvijek konkurentni, ali zato proizvodimo hranu vrhunske kvalitete i okusa. Primjerice, unutar HUP Koordinacije proizvođača, prerađivača i distributera kave zalažemo se za primjereniji model oporezivanja kave koja se u Hrvatskoj i dalje porezno tretira kao luksuzni proizvod koji si rijetki mogu priuštiti iako ju konzumira 93% populacije iznad 15 godina starosti. Pad prodaje kave uz ovoliko visok postotak konzumenata dovodi do zaključka da veliki broj naših građana kavu kupuje u susjednim zemljama koje imaju niže stope PDV-a i nemaju poseban porez na kavu, poput susjedne Slovenije. PDV na kavu u zemljama koje nemaju ovaj porez, a to je većina, znatno je niži, što dovodi do velike razlike u konkurentnosti u odnosu na Hrvatsku. Tako je ukidanje ovoga poreza u Rumunjskoj rezultiralo povećanom prodajom kave te posredno i većim priljevom u državni proračun iz preostalih poreznih davanja, dok su proizvođačima omogućeni bolji uvjeti poslovanja i veća ulaganja.

Poljoprivreda je radnointenzivna djelatnost koja traži veliki broj, uglavnom nekvalificiranih i povremenih radnika. Kako se to može dugoročno i na održivi način riješiti u našoj zemlji?
Paradigma rada u poljoprivredi kao primarnoj djelatnosti mora se nužno mijenjati. Nije sramota raditi na zemlji i od zemlje živjeti i u odgoju naših mladih generacija to moramo sve snažnije naglašavati. Još uvijek velika nezaposlenost u Republici Hrvatskoj značajno se može smanjiti uključivanjem nekvalificiranih nezaposlenih radnika u rad u poljoprivredi i prehrambenoj industriji i tu je potreban također konsenzus svih dionika tržišta rada.